Bečko sveučilište – 650 godina postojanja i plodnoga djelovanja

Hrvati na Bečkom sveučilištu

Josip Bratulić

 DSC01072.jpg - 74.83 kb

Skup je pokazao koliko je Bečko sveučilište, u dugim stoljećima, a posebice u 19. stoljeću u vrijeme nacionalne integracije, bilo važno za razvoj hrvatske znanstvene misli, i koliko je pomoglo da se odgoje profesori koji će u domovini preuzeti odgovornu službu kao profesori, državni službenici, odgojitelji, biskupi i kanonici.

Ove godine Bečko sveučilište slavi 650 godina postojanja i djelovanja. Nakon prvih sveučilišta u Bologni (1088), Parizu (1150) i Pragu (1348), car Rudolf IV. želio je i svoj grad Beč podići na najvišu znanstvenu razinu te je u Beču osnovao sveučilište (1365). Nakon toga niknula su i druga europska  sveučilišta: Basel (1460), Zagreb (1669). U ranom razdoblju europske civilizacije i prosvjete sveučilišta su mogli utemeljiti carevi i pape. Sačuvala se krasna, velika isprava o utemeljenju Bečkoga sveučilišta. Kao svjedok toga čina zapisano je i ime zagrebačkoga biskupa Stjepana III. Kaniškoga. Od toga vremena – od godine 1365. – brojni su studenti iz Hrvatske i Slavonije studirali na Bečkom sveučilištu u okviru sedam slobodnih umijeća (septem artes liberales), sastavljenim od trivija (gramatika, retorika, dijalektika) i kvadrivija (aritmetika, geometrija, astronomija, teorija glazbe). Znanstvena osnova ranih europskih sveučilišta bio je tzv. studium generale: u taj krug znanja i znanosti ulazila je medicina, pravo, teologija, filozofija. 

Visoku je godišnjicu Bečkoga sveučilišta proslavila i hrvatska akademska zajednica u Beču, u zajednici s Hrvatskim povijesnim institutom u Beču. Prigodni znanstveni skup održan je u Institutu za slavistiku 10. listopada ove godine, uz pomoć Veleposlanstva Republike Hrvatske. Prigodni skup pozdravio je akademik Josip Bratulić u ime predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U ime Sveučilišta, njegova slavističkog odjela, pozdrav sudionicima uputio je prof. dr. Vladimir Biti, a u ime Sveučilišta u Zadru prof. dr. Leonardo Marušić. Zadarsko sveučilište, naime, ima duboke korijene u dominikanskim nastojanjima da se i u Zadru osnuje studium generale (1495). Moderatorica znanstvenog skupa bila je Zdenka Weber iz bečkoga Veleposlanstva Republike Hrvatske. U prijateljskom ozračju potekao je rad skupa – od ranoga jutra do kasne večeri. Brojni su članovi hrvatske akademske zajednice prisustvovali skupu, a zatim i plodnoj raspravi o referatima. Skupu je prisustvovala brojna skupina gradišćanskih Hrvata.

Referatima su sudionici željeli pokazati koliko je Bečko sveučilište, od početka, u dugim stoljećima, a posebice u 19. stoljeću u vrijeme nacionalne integracije, bilo važno za razvoj hrvatske znanstvene misli, i koliko je pomoglo da se odgoje profesori koji će u domovini preuzeti odgovornu službu kao profesori srednjih škola i fakulteta, kao pročelnici učevnih zavoda, kao državni službenici, kao odgojitelji, biskupi i kanonici.

 

Matičini čelnici, bečki studenti

Prvo predavanje održala je Vlasta Švoger, iz Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, s temom Hrvatski intelektualci – bečki studenti u 19. stoljeću. Na to se predavanje nadovezuje referat Josip Bratulića Hrvatski studenti i profesori na Bečkom sveučilištu. Broj studenata Bečkoga sveučilišta koji su se u domovini istaknuli na svim područjima ljudske djelatnosti: kao profesori srednjih škola i fakulteta (Mudroslovnoga, Pravoslovnoga, Bogoslovnoga – Medicinski fakultet utemeljen je tek nakon raspada Austro-Ugarske) impozantan je. I predsjednici i voditelji središnjih hrvatskih znanstvenih i prosvjetnih ustanova, Akademije i Matice hrvatske, bili su studenti Bečkoga sveučilišta (Franjo Rački, Matija Mesić, Tadija Smičiklas, Frane Bulić, Grga Novak). Za obrazovanje visokih crkvenih dostojanstvenika, biskupa i kanonika bio je u 17. stoljeću utemeljen Hrvatski kolegij (1624–1784), a zatim u 19. stoljeću glasoviti zavod Augustineum, u kojem su studirali hrvatski biskupi: Josip Juraj Strossmayer, Juraj Dobrila, Ivan Vitezić u 19. stoljeću, u 20. stoljeću Josip Ujčić, Istranin, beogradski nadbiskup. Drugi su postali profesori Bogoslovnoga fakulteta, dekani i rektori Zagrebačkoga sveučilišta. Četiristotinjak uglednih i znamenitih Hrvata – kao profesori, kao književnici, kao političari – studirali su u Beču. Studenti koji su poslije postali i profesori Bečkoga sveučilišta u našoj filološkoj znanosti časna su imena i veliki znanstveni autoriteti: Vatroslav Jagić i Milan Rešetar. Nakon Prvoga svjetskoga rata Bečko sveučilište prestalo je biti središtem za slavenske studije, ali nakon Drugoga svjetskog rata ono i na području slavističkih studija zauzima vrlo ugledno mjesto: pomogli su tomu hrvatski profesori Josip Hamm i Radoslav Katičić.

 

Pokretači modernizacije u domovini

Ivan Koprek iz Hrvatskoga povijesnog instituta u Beču izvijestio je o zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru, filozofu, rektoru Zagrebačkog sveučilišta, Ana Alebić Juretić, sa sveučilišta u Rijeci, ispričala je priču o botaničaru i floristu Josipu Hostu, koji je kao vojni svećenik putovao našim krajevima, sabirao biljke i slao ih bratiću Nikoli u Beč, kojemu su ti podaci poslužili za popis i opis biljaka Austrije, a podatke je rabio i botaničar Robert Visiani za svoju Floru Dalmacije. Anamarija Manestar, iz hrvatske akademske zajednice iz Beča, izvijestila je o hrvatskim akademičarkama, studenticama Bečkog sveučilišta i visokih škola koje su završile u 19. i u 20. stoljeću studij, a u Domovini nastavile rad na polju prosvjete, glazbe i likovnih umjetnosti.Ivana Horbec iz Hrvatskog instituta za povijest, iz Zagreba, napisala je referat o hrvatskim studentima u doba prosvijećenog apsolutizma, koji su bitno utjecali na političke procese modernizacije Hrvatske.

Antonija Mlikota, sa Sveučilišta u Zadru, izvijestila je o utjecaju austrijske uprave na urbanistički razvoj, školstvo i svakodnevni život u Zadru na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kad je Zadar doživio procvat, a koji se ugasio kad su  Zadar zaposjele talijanske vlasti nakon Prvoga svjetskog rata. Mnogo je zgrada izgrađenih u tom razdoblju do temelja srušeno kad su Saveznici bombardirali Zadar za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Alojz Jembrih osvrnuo se u svom priopćenju na povijest Hrvatskoga kolegija u Beču te govorio o istaknutijim studentima, poslije vjerskim i prosvjetnim piscima. Velik dio njih u dokumentima se izjasnio svojim narodnim imenom – to jest da su Hrvati.Josip Seršić, agilan član hrvatske akademske zajednice u Beču, izvijestio je o Hrvatima na Bečkom sveučilištu u 14. i  15. stoljeću. Na fundacionalnoj ispravi pokazao je i ime zagrebačkoga biskupa Stjepana Kaniškoga (tada Beč nije biskupijsko mjesto), a upozorio je da je Hrvat – Ivan Vitez – predavao kanonsko pravo na Bečkom sveučilištu, a potkraj 15. stoljeća bio je i biskup Bečke biskupije.Nikola Bencsics zaključio je skup iscrpnim predavanjem o gradišćanskim Hrvatima na Bečkom sveučilištu. I danas su prisutni na tom starom sveučilištu.

Jedan od studenata Bečkoga sveučilišta, isusovac Juraj Habdelić, gorko se narugao studentima koji su u Domovinu dolazili s brojnih tadašnjih europskih sveučilišta, pa tako i iz Beča, ali neki od njih ništa nisu naučili, osim praznih riječi: „Pride takov norc  (= budala) nekteri z Rima, z Padue, z Prage, z Olomuca, z Beča, z Graca itd.  Potrošil je tri léta kak tak v filožofije, pridehnul je nekuliko k teologije, obleznul je navuk od pravdi; poglej ga kak hodi, kak gledi, kuliko bazalamanov (= rukoljuba) čini, kak batrivo, da ne rečem oholo, govori, kaj su oni, ki su pervo čez te navuke prešli – vsi su proti ovomu ali malo ali ništar.“ O takvim norcima nema spomena u onim izvorima i dokumentima kojima se potvrđuje veliko značenje Bečkoga sveučilišta u kulturnom i prosvjetnom, vjerskom i političkom životu Hrvata tijekom dugih stoljeća.