07.09.1456 - Pad Sigeta i junačka pogibija Nikole IV. Zrinskog

Nikola IV. Zrinski

 

Od rane zore 07.09.1456 Mehmed paša Sokolović napada svom silinom na malobrojne branitelje u njihovom već uveliko oslabljenom utočištu. Turci počeše bacati ognjene strijele i lopte te sa svom vojskom opkoliše grad sa svih strana. Vatra uskoro uhvati zgradu Nikole IV. Zrinskog i počinje se širiti.
Braniteljima je brzo postalo jasno da im ne preostaje još puno vremena. Imali su mogucnost ili da kukavički ostanu u gradu i izgore u plamenu ili da provale među turke i nađu junačku smrt. Hrabra i malobrojna skupina branitelja Sigeta mogla je izabrati samo ovo drugo.
Kad je vidio da grad snažno gori i da plameni oganj više nije moguće zaustaviti, zapovijedi Nikola IV. Zrinski svom vjernom djelatniku Ferencu Črnku da mu donese odjeću i oružje koje je nosio kad je odlazio na velike proslave.
Oklop i kacigu odbaci te obuče kratku ječermu dolamu i preko nje barušnastu dolamu. Na vrat si objesi zlatni lanac, na ruke stavi narukvice a na glavu stavi zlatom vezeni kalpak sa perom od čaplje i dragim kamenom naprijed. Četiri sablje pozlaćene i okovane srebrom, uze kušati te odabra onu koja je još njegovog oca bila te je opasa oko bedra. Uzima još lagan okrugao štit a u postavu dolame daje ušiti sto ugarskih dukata, da bude plijena turčinu koji ga mrtva dobije. Na kraju uzima gradske ključeve da ne padnu u ruke neprijatelju dok mu bude živa na ramenu glava.
Tako odjeven, stupi pred svoje vitezove koji su ga već čekali te ih sa malo riječi pozdravi i ohrabri za zadnji junački boj.
"Moja braćo i vitezovi, kao što vidite svi, dragi nas Bog kažnjava ognjem. Naš nas neprijatelji ne mogaše istjerati bojem nego nas tjera vatrom. Mi moramo tu kaznu primiti ne samo za naše grijehe nego i grijehe onih s kojima nam se je u koštac hvatati. Vi dobro znate da smo se zakleli na vjernost da će mo zajedno živjeti i umrijeti i hvala Bogu, do danas se nije desila nikakva izdaja. Kao što vidimo, ovdje nam ostanka nema, zato votezovi, idemo u veliki grad i ondje se potucimo sa našim neprijateljem licem u lice i pomrimo da nam bude po našoj smrti dobar i pošten glas. Tko umre, bit će s Bogom a tko ostane imat će zauvjek dobar glas. Zato ja oću da budem danas prvi pred Vama, šta ja činim, činite i Vi. Vjerijte mi moja braćo i vitezovi da Vas do smrti nikad neću ostaviti."


U boj, u boj

 

U gradu biješe takvo oduševljenje da su i žene htjele poći sa muževima samo da ne padnu turčinu u sužanjstvo.
Zastavu dobi nositi Lovro Juranić a pred vratima na ulasku u grad bijaše postavljen jedan top napunjen komadima željeza i tanadi iz kojeg je posljednji topnik, Marko Serčen, trebao ispaliti topovsko tane na turke koji su stajali najbliže do mosta.

Nikola Šubić Zrinski sa hrabrim braniteljima Sigeta. Rad madjarskog slikara Sze`kely Bertalana 1898.

 

I tako viknuvši tri puta "Isus" spustiše se gradska vrata. Turci uspješe pogoditi Serčena na što Zrinski zapovjedi Jurju Horvatu da zamjeni izdišućeg topnika. Top pošto ispali načini čitav put u gomili turaka na mostu. Zazivajući ime Isusovo, Sigetski junaci provališe medju turke a Nikola prvi samokresom obori odličnijeg turskog časnika. Zatim odbaci samokres i poče sabljom sjeći oko sebe.
„Motreći sa odusevljenjem takvo Nikolino junaštvo turci vikahu na hrvatskom jeziku Nikoli da ne gubi glave nego da se preda. No to im bijaše uzalud, Nikola IV. Zrinski nastavlja neumorno svoj junački pothvat,“ izvjećuje Budina prema Črnkovom očevidu.
„I tako su bili ranjeni i mrtvi svi oni koji su bili unutra osim Nikole koji se stalno borio i na kraju bio prisiljen da se povuče na jedan mostić kamo se nitko nije usudio približiti, premda ništa drugo nije imao u rukama osim kratkog mača. Sokolović mu je poslao poslanika tražeći da se preda i da ne dozvoli da ga se ubije, te da će s njim dobro postupati.
"kune mu se glavom svojom, da će pustiti neoskvrnjena njega i njegove branitelje ako mu s dobra grad predade."
Nikolin odgovora "da je primio Siget na vjeru od Maximilijana kralja, komu ga želi i dalje čuvati, i da se uzda u Boga da će se i dalje braniti kao što se je branio do sada, ako mu pako dođe do nevolje, da će se s gradom i život svoj položiti", izvješćuje Mesić.
Na kraju narediše jednom janjičaru da ga pogodi arkebuzom u prsa i on to učini. "Ipak Nikola se drzao na nogama nazivajući ostale psima i pozivajući da mu se približe. Zatim ga pogodiše drugim arkebuzom u tijelo i u glavu i na taj način pade,“ izvješćuje Mos de Chantonay.
Budina izvješćuje ovako: „tada pogodiše Nikolu u prsa no on još uvjek ne ispustaše mača iz svoje ruke ohrabrujući istovremeno svoje vitezove i nastavlja se junački boriti. Pogodivši ga drugi put, u glavu iznad slijepočnice, pade onesviješćen na zemlju.“
Turci na to tri puta zakričaše: hala, hala, hala.


Nadgroba ploča Nikole IV. Zrinskog

 

Na to vitezovi okružiše Nikolu braneći da turci dođu do njegovog tijela. Povijest nas ovdje izvješćuje da tada padoše ovi vitezovi: Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić, Jure Čaki, Pavao Ištvanfi, Ivan Bajonić i Lovre Juranić.
Sada turcu navališe svom silinom u grad. Nekoliko naših vitezova povlači se u gradski toranj, Ivan Novak i Juraj Kečkesem, odakle su još neko vrijeme pucali na turke dok nisu napokon svi popadali.
Kad postadoše gospodari unutarnjeg grada, turci postupiše po svojim ratnim običajima. Muževe posjekoše a žene i djecu odvedoše u sužanjstvo. Turci poštedješe samo Franju Črnka, Bertu Grecija, Stjepana Oršiča i Gašu Alapića. Kasnije ih iz sužanjstva odkupi Juraj, sin Nikolin.
Osim njih sačuva Sokolović jos tri vojnika čija je zadaća bila da odnesu glas o onom što se dogodilo u Sigetu. Jedan od njih imao je odnijeti glas Andriji Batoru u Đerski tabor, drugi u Bobovac a treći k nadvojvodi Karlu.
Još za vrijeme zadnje borbe a posebice poslije bijaše u grad provalila velika množina turaka da otimaju plijen nezasitom plamenom ognju. Dok su oni tako tumarali ulicama i kućama, zahvati plamen gradski toranj u kojem je bilo mnogo puščanog baruta. Kad se barut upali uz strahovitu eksploziju raznese obližnje zgrade i poubija oko tri tisuće turaka. Nastade velik jauk među turcima. Tada izginiše i oni turci što ih je Nikola IV Zrinski zarobio prilikom prethodnih borbi.
Turci platiše skupo zauzimanje Sigeta koji su branili dvije i pol do tri tisuće, pretežito hrvata, hrabrih vitezova.
Naši povjesni izvori biljeze 15 turskih juriša u kojima su turci izgubili dvadeset i pet do trideset tisuća vojnika medju kojima je bilo preko šest tisuća mrtvih janjičara što je preko polovice ukupnog broja janjičara koji je krenuo na posljednji Sulejmanov zločinački pothvat. Ova činjenica, a i činjenica da je tek trebalo ustoličiti novog Sultana, prislilila je turke na povlačenje.
Aga Janjičarski daje Nikoli IV. Zrinskom, koji je po Budini još davao znakove života odsjeći glavu. Odsjekoše mu je na topu kacijaneru, također i ruke da bi skinuli sa njih narukvice a tijelo mu pokapa banjalučanin Mustafa Vilic.
Sedmog i osmog rujna glava mu biva, zajedno sa ostalim glavama i zarobljenim zastavama okrenutim prema dolje, postavljena ispred Sultanovog i Vezirovog šatora na kolčiće visine do 70 cm, kao simbol pobjede. Devetog rujna šalje Vezir Mehmed Sokolović glavu bratu paši Mustafi u Budim (Budimpešta) koji je umotanu u grimiznu svilu odprema carskom vojvodi Salmu.
Dobivši vojvoda Salm časne ostatke velikog junaka, dopremi ih 14. rujna u Đerski tabor. Glava Nikolina biva tada 15. rujna sahranjena u Đerskoj glavnoj crkvi i tu ostaje do 18. rujna kada uz velike vojne počasti biva predana sinu Jurju, zetu Baltazaru Baćanu i šogoru Franji Tahiju na put u crkvu svete Helene u Šenkovac (pokraj Čakovca), gdje biva uz vojne počasti položena pored njegove prve žene Katarine Zrinske, rođene Frankopan.
S obzirom da ne postoji niti jedan do sada poznati izvještaj o tome kada je glava položena u obiteljsku grobnicu u Šenkovcu može se sa sigurnošću tvrditi da je to bilo narednog dana, dakle 19. rujna, s obzirom na udaljenost Đera i Šenkovca te same organizacije pokopa.

 

Marijan Kalapurić, MBA