Najava - MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP - Čakovec, 23. - 24. 9. 2016.

 

 

 

 

 

NIKOLA IV. ZRINSKI I NJEGOVO DOBA

U POVODU  450.  OBLJETNICE SIGETSKE BITKE

 

Nikola IV Zrinski and His Era - on the occasion of the

 

450th  anniversary of the Battle of Szigetvár

 

 

PROGRAM ZNANSTVENOG SKUPA

 

CONFERENCE PROGRAMME 

 

Petak, 23. rujna 2016.

Friday, 23 September 2016

 

10:00 sati (10 a.m.)

•     Svečana Sveta Misa za obitelj Zrinski

•     Župna crkva Franjevkog samostana u Čakovcu

•     Misu predvodi varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak i sisački biskup

mons. Vlado Košić

 

•     Formal Holy Mass for the Zrinski family

•     Parish church of the Franciscan monastery in Čakovec

•     Mass held by the Bishop of Varaždin, mons. Josip Mrzljak

 

 

 

Dvorana Muzeja Međimurja u Starom gradu

Hall of the Museum of Međimurje in the Old Town

 

12:00 sati (12 noon)

•     Otvaranje znanstvenog skupa

•     Pozdravna riječ prof. dr. sc. mons. Juraja Kolarića, predsjednika Znanstve-

nog odbora skupa i Matije Posavca, župana Međimurske županije

•     Proslov akademika Dragutina Feletara o 450. obljetnici Sigetske bitke i po-

gibije Nikole IV. Zrinskog


 

 

•     Pozdravne riječi gostiju – izaslanik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Ministarstva kulture i drugi

•     Pozdravne riječi domaćina – Stjepan Kovač, gradonačelnik Čakovca; Alojz

Sobočanec, predsjednik Zrinske garde i drugi

 

•     Conference opening ceremony

•     Welcoming address by the mons. Juraj Kolarić, PhD, the president of the

Conference Scientific Committee and Međimurje County head Matija Po-

savec

•     Introductory note by the academician Dragutin Feletar about the 450th

anniversary of the Battle of Siget and the death of Nikola IV Zrinski

•     Welcoming speeches by the guests – envoys by the President Kolinda Gra-

bar Kitarović, the Ministry of Culture and others

•     Welcoming speeches by the hosts – the Mayor of Čakovec Stjepan Kovač;

the president of the Zrinski Guard Alojz Sobočanec and others

 

•     Glazbeni program: Lidija Bajuk, hrvatska pjesnikinja i kantautorica

 

•     Musical programme: Lidija Bajuk, Croatian poet and songwriter

 

Stanka za objed

(lunch break)

 

16:00 sati (4 p.m.)

 

Znanstvena i stručna izlaganja

(Referat s konsekutivnim prijevodom traje 15 minuta)

 

Scientific and expert presentations

(reports accompanied by consecutive interpreting last 15 minutes)

 

Moderator: Dragutin Feletar

 

•     Prof. dr. sc. Hrvoje PETRIĆ: Životni put Nikole IV. Zrinskog

•     Prof. Hrvoje PETRIĆ, PhD: The Life of Nikola IV Zrinski

 

•     Prof. dr. sc. mons. Juraj KOLARIĆ: Vjerske i crkvene prilike u Hrvatskoj u raz-

doblju Nikole IV. Zrinskog (1508. – 1566.)

•     Prof. mons. Juraj KOLARIĆ, PhD: Religious and Church Circumstances in Cro-

atia in the Period of Nikola IV Zrinski (1508 – 1566)

 

•     Prof. dr. sc. Milan KRUHEK: Posjedi i utvrđeni gradovi Nikole IV. Zrinskog

Sigetskog

•     Prof. Milan KRUHEK, PhD: Properties and Fortified Towns by Nikola IV Zrin-

ski of Szigetvár


 

 

•     Prof. dr. sc. Szabolcs VARGA: Siget u obrani Podunavlja u doba Nikole IV.

Zrinskog

•     Prof. Szabolcs VARGA, PhD (Hungary): Szigetvár in the Defence of the Danu-

be Region in the Era of Nikola IV Zrinski

 

•     Prof. dr. sc. Jozsef PADANYI: Pitanja utvrđivanja tvrđave Siget u doba Nikole

IV. Zrinskog

•     Prof. Jozsef PADANYI, PhD (Hungary): The Issue of Fortifying the Szigetvár

Fortress in the Time of the Battle of Szigetvár in 1566

 

•     Prof. dr. sc. Lajos NEGYESI: Odvijanje opsade Sigeta 1566. i njezino vredno-

vanje

•     Prof. Lajos NEGYESI, PhD (Hungary): The Development of the Siege of Szige-

tvár 1566 and Its Evaluation

 

•     Marijan KALAPURIĆ, mba: Car Maximilijan II. i Nikola IV. Zrinski u obrani

Sigeta

•     Marijan KALAPURIĆ, mba (Austria): The Emperor Maximilian II and Nikola

IV Zrinski in the Defence of Szigetvár

 

•     Prof. Zoltan VARGA: Kult Nikole IV. Zrinskog u Szigetvaru

•     Prof. Zoltan VARGA (Hungary): The Cult of Nikola IV Zrinski in Szigetvár

 

•     Mr. sc. Vladimir KALŠAN: Darovnica kralja Ferdinanda za Međimurje 1546. godine

•     Vladimir KALŠAN, MSc: King Ferdinands Deed of Gift for Međimurje in 1546

 

•     Ana ŠESTAK: Mač i kaciga Nikole IV. Zrinskog (izlaganje u izložbenom salonu)

•     Ana ŠESTAK: The Sword and Helmet by Nikola IV Zrinski (display in the ex-

hibition hall)

 

Očekivani završetak oko 19:30 sati) (expected to finish around 7:30 p.m.)

 

 

 

Subota, 24. rujna 2016. - Dvorana Muzeja Međimurja u Starom gradu

Saturday, 24 September 2016 - the hall of the Museum of Međimurje in the Old Town

 

9:00 sati (9 a.m.)

 

Moderator: Hrvoje Petrić

 

•     Prof. dr. sc. Ivan JURKOVIĆ: Podrijetlo i sudbina plemića u službi Nikole IV.

Zrinskog

•     Prof. Ivan JURKOVIĆ, PhD: The Descent and Destiny of the Noblemen Ser-

ving Nikola IV Zrinski


 

 

•     Dr. sc. Mark GJOKAJ: Prilike u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu u doba opsade

Sigeta

•     Mark GJOKAJ, PhD (Montenegro): The Circumstances in Hungarian-Croa-

tian Kingdom at the Time of the Siege of Szigetvár

 

•     Prof. Erika HANCZ: Sigetska bitka i grad Szigetvar

•     Prof. Erika HANCZ (Hungary): The Szigetvár Battle and the City of Szigetvár

 

•     Prof. dr. sc. Matija BERLJAK: Povelja Nikole IV. Zrinskog, kapetana sigetskog, župi Svetog Jurja na Bregu

•     Prof. Matija BERLJAK, PhD: The Charter of Nikola Zrinski, the Szigetvár Cap-

tain to the Parish of Sveti Juraj na Bregu

 

•     Vladimir KAPUN: Međimurje ili - Čakovec i Štrigova?

•     Vladimir KAPUN: Međimurje or - Čakovec and Štrigova?

 

•     Prof. dr. sc. Andrej HOZJAN: Postanak i organiziranost slavenskokrajiških i pograničnih mađarskih vojnopoštanskih veza u 16. stoljeću (do 1566.)

•     Prof. Andrej HOZJAN, PhD (Slovenia): The Emergence and Organization of the Slavonian and Border-Area Hungarian Military and Postal Connections in the 16th Century (up to 1566)

 

•     Dr. sc. Tajana PLEŠE: Comitis Serini caput i arheološka istraživanja šenkoveč-

kog pavlinskog samostana

•     Tajana PLEŠE, PhD: Comitis Serin Caput and Archaeological Research of

Šenkovec Paulist Fathers Monastery

 

•     Dr. sc. Petar FELETAR: Prilog poznavanju prometnih prilika u SZ Hrvatskoj i

JZ Ugarskoj u 16. i 17. stoljeću

•     Petar FELETAR, PhD: A Contribution to the Knowledge of Traffic Situation in

NW Croatia and SW Hungary in the 16th and 17th Century

 

Pauza

(Break)

 

11:30 sati (11:30 a.m.) Moderator: Juraj Kolarić

 

•     Prof. dr. sc. Mijo BERGOVEC: Zdravlje, bolesti i medicina u srednjoj Europi polovicom 16. stoljeća

•     Prof. Mijo BERGOVEC, PhD: Health, Illnesses and Medicine in Central Euro-

pe in the Mid-16th Century


 

 

•     Akademik Dragutin FELETAR i Darko VARGA: Prilog poznavanju povijesti prehrane vojnih posada u utvrdama Zrinskih u 16. i 17. stoljeću – s poseb- nim osvrtom na Siget

•     Academician Dragutin FELETAR and Darko VARGA: A Contribution to the Knowledge of the History of the Diet of the Military Troupes in the Zrinski Fortresses in the 16th and 17th Century – with Particular Regard to Szigetvár

 

•     Mr. sc. Ivan ZVONAR: Drnjanska pjesmarica o Zrinskima

•     Ivan ZVONAR, MSc: Drnje Book of Songs about the Zrinski Family

 

•     Prof. dr. sc. Alojz JEMBRIH: Sigetska bitka i junačka smrt Nikole IV. Zrinskog u epskim djelima

•     Prof. Alojz JEMBRIH, PhD: The Battle of Szigetvár and the Heroic Death of

Nikola IV Zrinski in Epic Works

 

•     Prof. dr. sc. em. Stjepan HRANJEC: Kačićeva pisma o banu Zrinoviću

•     Prof. em. Stjepan HRANJEC, PhD: Kačićs Letters about the Vice-Roy Zrinović

 

•     Prof. Đuro FRANKOVIĆ: Opjevana Sigetska bitka

•     Prof. Đuro FRANKOVIĆ (Hungary): The Battle of Szigetvár Celebrated in Song

 

•     Prof. Ivan PRANJIĆ: Črnko o Sigetskom poboju

•     Prof. Ivan PRANJIĆ: Črnko about the Szigetvár Battle

 

•     Prof. Andreja TALAN: Karaktrene crte Nikole IV. Zrinskog

•     Prof. Andreja TALAN: Character Traits of Nikola IV Zrinski

 

•     Prof. Nikola CIK: Nikola IV. Zrinski i Sigetska bitka u udžbenicima iz povijesti nekad i danas

•     Prof. Nikola CIK: Nikola IV Zrinski and the Battle of Szigetvár in History

Textbooks Then and Now

 

 

 

Zaključna riječ prof. dr. sc. mons. Juraja Kolarića

Closing word by the prof. mons. Juraj Kolarić, PhD

 

 

 

Završetak znanstvenog skupa oko 14:00 sati

End of the conference around 2 p.m.


 

 

Organizatori znanstvenog skupa: »Zrinska garda Čakovec«, Hrvatsko vojno učilište »Dr. Franjo Tuđman« Zagreb, »Matica hrvatska Čakovec«, »Muzej Međimurja Čakovec« Družba i »Braća Hrvatskoga Zmaja«.

Organizers of the conference: »Zrinski Guard Čakovec«, Croatian Military Academy »Dr Franjo Tuđman« Zagreb, Matica Hrvatska Čakovec, »Museum of Međimurje Čakovec« and the »Brethren of the Croatian Dragon«.

 

Glavni podupiratelj projekta: Međimurska županija i župan Matija Posavec i VMD GRUPA-NICKMARK d.o.o.

The main supporter of the project: Međimurje County and the county head Matija Po-

savec and VMD GRUPA-NICKMARK d.o.o.

 

Podupiratelji:  , Privredna Banka Zagreb, Zagrebačka Banka, Ministarstvo kulture RH, Ministarstvo poduzetništva i obrta RH, Grad Čakovec, Šestan-Busch d.o.o., Međimurjeplet d.d., Bernarda d.o.o., Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću, dr.sc. Da- nijel Režek, Čakovečki mlinovi i Meridijani.

Supporters:  , Privredna Bank Zagreb, Zagrebačka Bank, Croatian Mini- stry of Culture, Croatian Ministry of Entrepreneurship and Crafts, the City of Čakovec, Šestan-Busch d.o.o., Međimurjeplet d.d., Bernarda d.o.o., Croatian Cultural Association in Gradišće, Danijel Rek PhD, Čakovečki mlinovi and Meridijani.

 

Znanstveni odbor skupa: Juraj Kolarić (predsjednik), Dragutin Feletar (potpredsjednik), Petar Feletar (tajnik), Hrvoje Petrić, Matija Berljak, Alojz Jembrih, Stjepan Hranjec, Ne- vio Šetić, Zoltan Varga, Szabolcs Varga i Vladimir Kalšan.

Conference Scientific Committee: Juraj Kolarić (president), Dragutin Feletar (vice-pre- sident), Petar Feletar (secretary), Hrvoje Petrić, Matija Berljak, Alojz Jembrih, Stjepan Hranjec, Nevio Šetić, Zoltan Varga, Szabolcs Varga and Vladimir Kalšan.

 

Organizacijski odbor skupa: Matija Posavec (predsjednik), Alojz Sobočanec (potpred- sjednik), Bojan Kocijan (tajnik), Vesna Haluga, Petar Vass, Ivan Pranjić, Marijan Ra- muščak, Stjepan Kovač, Dražen Srpak, Ljubomir Kolarek, Saša Horvat, Vladimir Kolarić, Željko Želježnjak, Vladimir Kalšan i Tomo Blažeka.

Conference Organization Committee: Matija Posavec (president), Alojz Sobočanec (vi- ce-president), Bojan Kocijan (secretary), Vesna Haluga, Petar Vass, Ivan Pranjić, Mari- jan Ramuščak, Stjepan Kovač, Dražen Srpak, Ljubomir Kolarek, Saša Horvat, Vladimir Kolarić, Željko Želježnjak, Vladimir Kalšan and Tomo Blažeka.

 

Urednik programa: Dragutin Feletar

Programme editor: Dragutin Feletar

 

Tisak: Bogadigrafika Koprivnica

Press: Bogadigrafika Koprivnica


 

  

  

 

 

 

 

SAŽECI REFERATA

 

SUMMARY

 

 

 

 

Hrvoje PETRIĆ, Zagreb - Koprivnica

 

ŽIVOTNI PUT NIKOLE VI. ZRINSKOG

THE LIFE OF NIKOLA IV ZRINSKI

 

Nikola (IV.) Zrinski (Zrin, vjerojatno 1508. ili 1510. - Siget, 7. IX. 1566.), poznatiji kao Nikola Zrinski Sigetski ili Nikola Šubić Zrinski je bio sin Nikole (III.) i Helene Karlović (sestre hrvatskog bana Ivana Karlovića). Godine 1543. oženio se Katarinom Frankapan (umrla 1561.), a 1564. god. sa Evom von Rosenberg (1537.-1591.). Na temelju darovnica Ferdinanda I. 1541. je, zajedno sa bratom Ivanom, preuzeo posjede Vranskog priorata.

Zajedno sa svojim bratom Ivanom (umro 1541.), istovremeno sa jačanjem obrambenog sustava razvijao je i dogovorni odnos s Osmanlijama, kojima su braća plaćali godišnji tribut te im dopuštali da slobodno prolaze preko njihovih posjeda. Nakon što su 1539. na nagovor bečkog dvora u Kostajnici ubili Ivana Katzianera, zbog toga jer je surađivao s Osmanlija- ma, braća Zrinski su promijenili svoj odnos prema Osmanlijama, koji su 1540. napali nji- hove posjede u Pounju. Nikola IV. i Ivan su odlučno odbili taj osmanski napad te od tada počinje razdoblje u kojem su se Zrinski kontinuirano borili protiv Osmanlija.

Nakon smrti brata Ivana 1541. Nikola (IV.) je postao jedinim nasljednikom svih zrinskih imanja. Istovremeno je imao nasilan odnos prema kmetovima drugih plemića te prema sitnom plemstvu pa se 1544. na njega tužio zagrebački Kaptol. Kasnije je imao sukob s plemićom općinom Kreščića i turopoljskim plemstvom. Godine 1546., u ime duga za sred- stva uložena u obranu zemlje, stekao je Međimurje te time zadobio gospodarsku podlogu na ratom nezahvaćenom području.

Oženivši se s Katarinom Frankapan, Nikola IV. Zrinski je sklopio baštinski ugovor s ozaljskom granom obitelji Frankapana te postao vlasnik Ozlja i dijela primorskih gradova. Među tim gradovima se posebno razvila luka Bakar te se specijalizirala za vanjsku trgovinu obitelji Zrinski. Nikola (IV.) je 1529. sudjelovao u obrani Beča, a 1542. je spasio postrojbe Ferdinanda I. u bitci kraj Pešte (tada pod osmanskom vlašću) kada je vojska od 55.000 ljudi pod vodstvom brandenburškog markgrofa Joakima je krenula u neuspješno oslobađanje Budima. Time je stekao kraljevo povjerenje koje je rezultiralo njegovim postavljanjem na banski položaj koji je zadržao do 1556. kada se svojevoljno povukao jer nije bio zadovoljan


 

 

sredstvima za obranu kojima je raspolagao. U doba primirja je 1554. pozvao je na dvoboj bosanskog pašu Muhameda i uzalud ga čekao u Đurđevcu. God. 1556., kada su Osmanlije prvi puta opsjedale Siget koji je branio Marko Stančić, N. je napao Bobovec (Babócsa), tada pod osmanskom vlašću i onemogućio pad Sigeta pod osmansku vlast.

Iako mu je središnje prebivalište od 1546. bio Čakovec, gdje je dozidao i preuredio postojeći dvorac. Starija je historiografija smatrala kako se Nikola IV. Zrinski nije ozbiljno priklonio protestantizmu iako ga je možda simpatizirao.

U vrijeme banovanja Nikola Zrinski je najčešće boravio u Gvozdanskom gdje je imao rudnik srebra i kovnicu novca, a od 1561. često boravi u Sigetu gdje je uredio palaču. God.

1556. je kao prvi Zrinski dobio nasljednu titulu kraljevskog tavernika postavši time jedan od petnaest najutjecajnijih osoba u Kraljevstvu krune Sv. Stjepana. U doba Nikole IV. rod Zrinskih je, zahvaljujući planskom prikupljanju posjeda i pozorno vođenoj ženidbeno-na- sljednoj politici najmoćniji aristokratski rod u Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu.

Obnašao je dužnosti kapetana Sigeta (1561.-1566.) i zapovjednika (glavnog kapetana) Transdanubijske-Prekodunavske granice (1563.-1566.), koja je obuhvaćala prostor od Drave do Dunava. Poginuo je, braneći s preko 2300 vojnika utvrdu Siget, koju je 1566. opsjedala velika osmanska vojska predvođena sultanom Sulejmanom i velikim vezirom Mehmed-pašom Sokolovićem. Siget je bio jedno od strateški najznačajnijih uporišta za obranu Kraljevstva te najkraćeg puta prema Budimu i Beču. Neposredno pred neizbježni pad utvrde Siget u osmanske ruke, hrabro je 7. rujna 1566. provalio iz nje s preostalim dijelom svoje vojske te zajedno s njom poginuo u boju s Osmanlijama. Iako se Nikola godinama hrabro borio protiv Osmanlija tek ga je junačka smrt učinila poznatim europskim kršćanskim junakom. Kasnije je uspoređivan i sa spartanskim junakom Leonidom, a o nje- govom životu i pogibiji u Sigetu su nastala brojna književna djela.

 

 

 

 

Juraj KOLARIĆ, Zagreb

 

VJERSKE I CRKVENE PRILIKE U HRVATSKOJ U RAZDOBLJU ŽIVOTA I DJELOVANJA NIKOLE ŠUBIĆA ZRINSKOGA (1508.-1566.)

 

RELIGIOUS AND CHURCH CIRCUMSTANCES IN CROATIA IN THE PERIOD OF NIKOLA IV ZRINSKI (1508-1566)

 

Dvije determinante na političkom, društvenom i crkvenom području određuju povijest Hrvatske u XVI. stoljeću. To su: pojmovi: »reliquiae reliquiarum« »antemurale christiani- tatis«. Na političkom i društvenom o području pojam »Reliquiae reliqiarum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slanoniae« ili »Ostaci ostataka kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije«, bio je naziv za onaj dio Hrvatske koji je nakon pada velikih dijelova zemlje pod


 

 

tursku (Mohačka bitka 1526.) i mletačku vlast (1422., 1480.) ostao pod vlašću Hrvatskog sabora. Termin »reliquiae reliquiarum« počeli su upotrebljavati tadašnji Hrvati, a u histori- ografiji se je održao do danas.

Drugi pojam koji determinira XVI. stoljeće hrvatske povijest je »antemurale christiani- tatis« ili »predziđe kršćanstva«, naziv koji se u poznatim izvorima prvi put upotrebljava za utvrđeni grad Edesu (turski Urfa) koju su križari osvojili 1098. godine uporno je branili sve do 1144. godine, kada su je osvojili Seldžuci. Zadivljen hrabrošću i junaštvom križara koji su branili Edesu sv. Bernard iz Clairvauxa (1091.-1153.) nazvao je križare »antemurale christianitatis«.

Ne zna se točno tko je prvi upotrijebio taj izraz za Hrvatsku. Premda se u pismu, koje je

1516. godine papa Leon X. uputio francuskom kralju Franji I., govori o hrvatskim pogra- ničnim utvrdama kao o »predziđu kršćanskog svijeta« od turskih prodora, ipak se čini da je izglednije to, što je, isti papa Leon X. (1513.-1521.), slaveći pobjedu nad Osmanlijama, koju je izvojevao vesprimski biskup i hrvatski ban Petar Berislavić, položio 1519. godine pismo na oltar crkve sv. Minerve u Rimu u kojem pohvaljuje Petra Berislavića i u kojem Hrvatsku naziva »antemurale christianitatis«. Petar Berislavić je rođen u Trogiru oko 1450. godine, a poginuo kod Vražje Gore kraj Korenice 1520. godine. Vesprimskim biskupom postao je 1509. godine, vranskim priorom 1512. godine, hrvatskim banom 1512. godine, a sve svoje snage je uložio u obranu hrvatskih granica od Turaka. On je upozorio Rimsku kuriju na tragičan položaj hrvatskih zemalja suočenih s turskim provalama. O tom događaju govori i spomen-ploča postavljena u zagrebačkoj katedrali s poprsjima vranskih priora Ivana Paližne (+ 1391.) i Petra Berislavića Spomen-ploča je postavljena 9171. godine, a rad je kipara Ante Starčevića. Neki opet tvrde da je taj naziv izričito spomenuo Krsto Franko- pan Brinjski u memoriji upućenoj 1523. godine papi Hadrijanu. VI (1522.-1523.) upozora- vajući ga na tursku opasnost koja prijeti Hrvatskoj.

Međutim, obje determinante rječito govore o snažnim napadima Osmanlije na Hrvatsku i o opasnostima kojima je cijelo hrvatsko etničko područje bilo izloženo, te o potrebi djelo- tvorne organizacije njezine obrane, a u što su bili uključeni kako hrvatski tako Katolička crkva u Hrvatskoj.

 

Geopolitički položaj Hrvatske

Prodiranje  Turaka  u  Hrvatsku  tijekom  XVI.  st.  smanjilo  je  područje  Hrvatske  na

»Reliquiae reliqiarum«. Hrvatska je, naime, u godini Mohačke bitke 1526. godine imala

50.000 km2, sredinom XVI. st. imala je 20.000 km2, a na kraju XVI. st. imala je još samo

16.800 km2. Granica između Hrvatske i tzv. »turske Hrvatske« prolazila je rijekom Dravom do Pitomače, zatim je dolazila na Raču i Čazmu, a onda je prolazila Siskom i Petrinjom i dolazila na rijeku Kupu do Skrada, a zatim rijekom Koranom do Slunja i preko Prozora prostirala se na Velebit.


 

 

Da bi sačuvala svoje stanovništvo od daljnjih turskih napada hrvatsko je plemstvo nakon pogibije kralja Ludovika II. u mohačkoj bitci 1526. godine, na saboru u Cetingradu 1527. godine izabralo Ferdinanda Habsburškog i austrijskog vojvodu, brata njemačkog cara i španjolskog kralja Karla V. za hrvatskog kralja, nadajući se da će Hrvatsku izdašno vojno i materijalno pomagati. Kralj Ferdinand se je obvezao da će »nepovrijeđeno uzdržavati, potvrditi i obdržavati« sva prava i zakone Kraljevine Hrvatske. Hrvatska je tada prestala biti podijeljena na dvije banovine, jer su se 1558. sjedinili sabori Hrvatske i Slavonije u jdan zajednički sabor »stalež’a i redova«. Nakon toga nastupa Hrvatska prema Bečkom dvoru i prema Ugarskom saboru kao jedinstvena kraljevina.

Za obranu od Turaka Hrvatska je od susjednih austrijskih zemalja dobila obećanje da će biti potpomagana novcem, oružjem i vojnicima. Zbog obrane od Turaka osnovane su naj- prije »kapetanije«, a onda »vojne krajine«: Primorska (Senj), Hrvatska (Sisak, Hrastovica, Ogulin i Modruš), Slavonska (Vražadin, Koprivnica, Đurđevac i Križevci). Od Drave do Požuna (Bratislava) protezala se Ugarska vojna krajina. Austrijska Štajerska preuzela je uzdržavanje Slavonske, a Istra, Gorica, Kranjska i Koruška uzdržavanje Hrvatske i Primor- ske vojne krajine. Međutim, sve tri Vojne krajine nisu mogle zaustaviti prodiranje Turaka u Hrvatsku. Zbog toga je narod iz pograničnog ili »krajiškog« pojasa bježao u sigurnije hrvat- ske krajeve, a malobrojno i osiromašeno seljaštvo opterećeno mnogobrojnim materijalnim podavanjima nije moglo podnositi teške porezne namete i nasilja p1emića, te je u Hrvat- skom Zagorju 1573. godine podiglo »seljačku bunu« predvođenu Matijom Gupcom.

Obranu Hrvatske od Osman1ija slabila je i pojava protestantizma Martina Luthera, koji je vezao vojne potencijale europskih država iscrpljujući ih u međusobnim vjerskim ratovi- ma između katolika i protestanata i usmjeravajući pozornost na unutrašnja europska pitanja zanemarujući pritom opasnost koja je prijetila Europi od agresivnog islamsko-turskog pro- dora. Tako je prostorno mala, osiromašena i vojno nedovoljno opskrbljivana Hrvatska na sebe preuzela obranu kršćanske Europe, ušavši u vojnu avanturu neslućenih razmjera, koji će joj doduše priskrbiti naziv »antemurale christianitatis«, ali će je toliko politički oslabiti i ekonomski osiromašiti, da će se njezin politički, nacionalni, gospodarski i kulturni identi- tet morati oporavlj ati nekoliko stoljeća nakon toga.

Nakon pada Bihaća (1592.) hrvatska je vojska pobjedom kod Siska 1593. godine, samo

27 godina nakon Sigetske epopeje (1566.), učinila europsku povijesnu prekretnicu, jer je tom pobjedom na Turcima, zaustavljeno daljnje osvajanje Hrvatske i Europe! Za turske osvajače i za tursku historiografiju ta je godina označena kao »godina rasula« Osmanlijskog carstva. Tom rasulu pridonijela je hrabrost i prolivena krv hrvatskih boraca zbog ćega su povjesničari početkom XX. stoljeća Hrvatsku s pravom nazvali »Croatia sacra« (Scvete Hrvatska).


 

 

Vjerske i crkvene prilike u Hrvatskoj u XVI. stoljeću

Okljaštrena, osiromašena i smanjena Hrvatska nosila je u XVI. stoljeću najveći teret otpora i borbe protiv Turaka. Braneći sebe Hrvatska je branila Austriju i Italiju, a tu su činjenicu rimski prvosvećenici ili pape znali prepoznati zbog čega su Hrvatsku nazvali

»Predziđe kršćanstva«. U XVI. stoljeću nastaje možda najveći iseljenički eksodus u Europi, ali i u povijesti hrvatskog naroda — iseljenički sindrom. Bježeći pred turskim osvajačima hrvatski su plemići i kmetovi, seljaci i obrtnici napuštali svoja obitavališta na istoku i jugu Hrvatske i dolazili na područje »reliquiae reliquiarum«. Tako su Zagreb, Hrvatsko Zagorje, Prigorje i Međimurje postala područja utočišta mnogih izbjeglica. Hrvatsi su se okupljali oko Hrvatskog sabora i zagrebačkih biskupa, a slabo naseljeno Hrvatsko Zagorje, postaje najgušće naseljenom hrvatskom pokrajinom. Na ovom području, kao i u Međimurju, išče- zava ime Slavonija ili Slovinci, a prevladava naziv Hrvat i Hrvatska.

Zagreb postaje glavni grad Hrvatske u kojem se okuplj a hrvatsko plemstvo i dogovara o obrani domovine. U tom nastojanju hrvatskom plemstvu pomažu zagrebački biskupi, stolni kaptol zagrebački, svećenici i redovnici. Iako je njihova prva briga bila duhovne naravi, oni su ipak u teškom i sudbonosnom razdoblju za Hrvatsku revno brinuli oko toga kako će opremiti vojsku, utvrditi pogranične utvrde i braniti hrvatsku domovinu.

 

Zaključak

Metafora povijesti XVI. stoljeća, kako hrvatske tako i europske, predstavlja Sigetska epopeja Nikole Šubića Zrinskog. Oduprijevši se velikoj turskoj vojsci na čelu sa sultanom Sueljmanom II. i velikim vezirom Mehmed-pašom Sokolovićem, Nikola Šubić Zrinski je ispisao heroj ske stranice otpora neprijatelju i osvajać’u hrvatskog i europskog povijesnog prostora. Njegova herojska obrana Sigeta, Hrvatske i Europe inspirirala je brojna povijesna, umjetnička, literarna, glazbena, scenska i likovna djela. Nikola Šubić Zrinski postao je nacionalnim i svjetskim simbolom otpora svim osporavateljima slobode i državnosti nekog naroda odigravši tako nemjerljivu ulogu u opravdanoj borbi svih potlačenih naroda koji teže za svojom nacionalnom slobodom i za neovisnošću svoje države. Jedan od najznačajnijih slikara Sigetske epopeje, slikar Oton Iveković (1903.-1970.) sa svojim slikama »Provala Nikole Zrinskog iz Sigeta« i »Smaknuće Matije Gupca« vjeroj atno je stvorio najobljublje- niju sliku kod Hrvata, jer rijetki su hrvatski domovi koji ne posjeduju tu sliku. Tako je barem u likovnom pogledu bila ujedinjena Hrvatska, plemićka, građanska, crkvena i kmet- ska, na koju bi se mogla primijeniti biblijska metafora iz prvog razdoblja kršćanstva, kada se za kršćane u Jeruzalemu govorilo da su »cor unum et anima una« (jedno srce i jedna duša) (Dj 4, 32).


 

 

Milan KRUHEK, Karlovac

 

POSJEDI I UTVRĐENI GRADOVI NIKOLE IV. ZRINSKOG - SIGETSKOG

PROPERTIES AND FORTIFIED TOWNS BY NIKOLA IV ZRINSKI OF SZIGETVÁR

 

Velika, gospodarski i politički najutjecajnija feudalna obitelj u Hrvatskoj od kraja 15. i tijekom cijelog 16. i 17. stoljeća bila je obitelj knezova Zrinskih. Svoj je najveći uspon dosegla upravo u vrijeme kneza Nikole IV. poznatog kao sigetskog heroja. Taj pridjevak

»Sigetski« tek je kruna Nikolinog ratnog junaštva, jer je Nikola IV. prije Sigetske izvojevao mnogo velikih i sjajnijih pobjeda u obrambenom ratovanju protiv turskih osvajanja, i u Hrvatskoj i u Ugarskoj. No uz velika ratnička djela, možda je nepravedno zaboravljeno Nikolino vrlo mudro i odlučno političko djelovanje, prije i poslije njegove službe hrvatsko- ga bana, a posebno njegovo vješto gospodarenje i stjecanje feudalnih dobara; velikih zemljišnih posjeda i mnogih utvrđenih gradova i kaštela. Na tu je gospodarsku snagu bilo uslonjeno i Nikolino uspješno ratno i političko djelovanje.

Sve je počelo već za Nikolinog oca, Nikole III Zrinskog. Nikola je bio jedan od petero djece Nikole III i kneginje Jelene, sestre Ivana Karlovića Krbavaskog. Neznamo mu točno godinu rođenja (oko g. 1489.), ali još za vrlo uspješnog djelovanja oca Nikole III, u sve su se gospodarske i ratničke poslove uspješno uključili njegovi sinovi Ivan I. i Nikola IV Zrin- ski. Prvi im je uspješan posao bio učvršćenje vlasništva i proširenje njihovih posjeda u Pounju, koje su stekli darovnicom kralja Ljudevita od 1347.g. za kastrum Zrin, po kojerm su oni, porijeklom iz roda knezova Šubića-Bribirskih i stekli svoje novo feudalno ime

– Zrinski.

U tom su vremenu dobili neke zemlje, utvrđene gradove i kaštele svojih rođaka, knezo- va Karlovića Krbavskih po sklopljenom ugovoru o međusobnoj suradnji, obrani i nasljed- stvu. Već tada je počelo i stjecanje nekih utvrđenih gradova i posjeda hrvatskih Ivanovaca, poznatog Priorata Vranskoga, najprije najmom, pa kupnjom i konačno kraljevskim priznanjem.

Prvo dakle doba gospodarskog rasta utvdilo je položaj knezova Zrinskih u Pounju; od Zrina, Prevršca, Gvozdanskog, te Pedlja, Stupnice i Goričke do Krupe, Lišnice i Kostajnice na Uni.

Najveći dio toga velikog posla obavio je već Nikola III. Zrinski, (a radio je na tome sve do svoje smrti 1534.) Mogao je i činio je to i uz veliku novčanu dobit koju je stjecao isko- rištavanjem srebra zrinskih gvozdanskih rudnika. Nikola III. morao je svoje pounske posje- de braniti i protiv turskih napada i osvajanja. Sve su to nastavili raditi i njegovi sinovi, Ivan I. a napose Nikola IV. nakon nesretne pogibije brata mu Ivana, 1541.g. u neprijateljskom sukobu sa Zagrebačkim Kaptolom i biskupom kod utvrde Vinodola na Banovini.

Nikola IV. uz svu gospodarsku aktivnost i trajnu vojnu, obrambenu zadaću, još bolje je iskoristio vrijednost gvozdanskih rudnika. Toj je okolnosti pridonjela i činjenica što je


 

 

Nikola, zbog već stečenih, posebno mnogih ratnih zasluga, godine 1542. bio imenovan hrvatskim banom. Sada je Nikola novcem dobivenim iz gvozdanskih rudnika plaćao bansku vojsku i vojne posade graničnih utvrda. To je, s jedne strane, dobro došlo i kralju Ferdinan- du, jer za tu svoju obvezu kralj nikada nije imao dovoljno novaca, ali se s druge strane taj kraljev dug, prema banu Nikoli Zrinskom, sve više homilao i na kraju bi g kralj vrlo tešpko mogao u novcu vratiti. Kada je taj dug narastao do nekih 50.000 forinti, a uz to su se i neke druge okolnosti tako posložile, Nikola Zrinski zatražio je u ime novčanog duga darovnicu, i dobio ju je naslovljenu s datumom od 12. ožujka, 1546. godine, za zemlje Čakovca i Štri- gove,. Tako je Nikola. stekao vlasništvo skoro nad cijelim današnjim Međimurjem; tada u ugarskoj županiji Zaladskoj; čime je Nikola ujedno postao i članom ugarskoga plemstva. I to je bilo važno u njegovom budućem vojnom i političkom djelovanju.

Bila je to druga vrlo važna Nikolina posjedovna akvizicija, tim važnija, što su njegovi očinski posjedi i gradovi u Pounju postajali su sve više ugroženi zbog turski napada i osvajanja.

Treća velika dionica proširivanja gospodarske moći Zrinskih bilo je obiteljsko povezi- vanje sa Frankopanima, koji su u vrijeme djelovanja Nikole IV. Zrinskog bili najbogatija feudalna obitelj onodobne Hrvatske. Nikola Zrinski početkom 1544. g. oženio se Katari- nom Frasnkopan, sestrom Stjepana Frankopana Ozaljskog. Međutim, budući da je Stjepan Frankopan je slabo gospodario svojim velikim posjedom, pomoć Nikole Zrinskoga i u tomu mu je mogla biti od koristi..Nikola je također mudro procijenio mogućnosti rodbinskog i prijateljskog odnosa prema Stjepanu Frankopanu, pa je 1541. godine – kao nekoć s Karlo- vićima Krbavskim - sklopio sa Stjepanom Frankopanom Ozaljskim ugovor o međusobnom pomaganju, zaštiti i nasljedstvu. Stjepan Frankopan, prema tom je ugovoru već 1550. dao svojoj sestri Katarini, neke gradove i kaštele. Ta darovanja i sva svoja obećanja nasljedstva potvrdio je konačno i svojom oporukom g 1572. godine. Tako je po Stjepanovoj smrti, »... vse negovo gspodstvo, koliko dole pri moru, tuliko i ovde na hrvatih«, prešlo. u posjed obitelji Nikole Zrinskog Siogetskog.

Bila je to treća ogromna posjedovna stečevina kojom je Nikola IV. Zrinski toliko pove- ćao svoj posjed, da je tada obitelj knezova Zrinskih postala najmoćnijom i najbogatijom feudalnom obitelji Hrvatske u XVI. stoljeću.

Još su dva velika područja ušla u krug posjedovnih interesa Nikole Sigetskog. Najprije su bili to neki utvrđeni gradovi i kašteli, dakako i zemlje pod njihovom upravom, već spo- menutih, nekada bogatih posjednika reda Sv. Ivaana Jeruzalemskog – Ivanovaca, poznatih u Hrvatskoj kao posjedi Vranskog priorata. Stjecanje tih posjeda, utvrđenih gradova i kašte- la, od Pakraca do Božjakovine, započeo je već Nikola III, a taj je veliki projekt dovršio Nikola IV. – Sigetski. To bi moglo biti posebno poglavlje istraživanja i Nikoline vješte gospodarske diplomacije i spretnosti da stečeno i unajmljeno pretvori na kraju u trajno vlasništvo Zrinskih.


 

 

Na kraju, od posebnog značenja za Nikolu IV. – Sigetskog, bili su posjedi koje je on stekao u Ugarskoj. Bila su to dva velika posjeda i utvrđena feudalna grada, zapadno od Sigetske tvrđave: Čurgo i Vorosvar (Eberau). S tim je bila na poseban način povezana i Nikolina zainteresiranost za obranu Sigeta i njegova služba sigetskog kapetana. Braneći Siget, branio je i svoje posjede.. Tim su se poglavljem Nikolinog djelovanja posebno bavili mađarski povijesniačri, počevši od tiska sabrane izvorne građe o životu i djelu Nikole IV. Zrinskog – Sigetskog, do posebnih studija i radova o njegovim ugarskim posjedima, dakako posebno Sigetom i junačkom obranom u kojoj je Nikola IV. dao za obranu kršćanstva u najširem smislu i svoj vlastiti život, te je po tom junaštvu i žrtvi stekao i svoje konačno povijesno ime: Nikola Zrinski Sigetski!

Dakle, Nikola IV. Zrinski – Sigetski, prošao je put od branitelja obiteljskih posjeda u Zrinskom Pounju, do višestrukog povećanja feudalnog bogatstva svoje obitelji mudrim vođenjem gospodarskih poslova, stjecanjem zemlje, gradova i kaštela kupovinom, bitelj- skim vezama i kraljevskim darovnicama, put od branitelja ugarskog i hrvatskog naroda do branitelja i heroja općeg kršćanstva, koji je dovršio i završio herojskom smrću, braneći sigetsku utvrdu protiv onovremenog najvećeg neprijatelja europe, osmanskog islama i carstva.

 

 

 

 

Szabolcs VARGA, Pečuh

 

SIGET U OBRANI PODUNAVLJA U DOBA NIKOLE IV. ZRINSKOG

 

SZIGETVÁR IN THE DEFENCE OF THE DANUBE REGION IN THE ERA OF NIKOLA IV ZRINSKI

 

Miklós Zrínyis name has become inseparable from Szigetvár during the centuries. Nowadays everybody knows him as the hero of Szigetvár throughout Croatia and Hungary. However, he spent only 5 years at the head of this castle in Baranya and only the 1566 siege and his heroic death made the two names intertwine in historical remembrance. Therefore, we know only a few things about the castle itself and thus, this presentation shows the significance of Szigetvár under Zrínyis leadership.

In the Middle Ages, Szigetvár was an insignificant place in South Transdanubia. Only the political situation following the battle of Mohács revalued the small town surrounded by marshes. At that time Bálint Török, one of the most important aristocrats of the time possessed it and started the fortification of the castle in the 1530s. After the fall of Pécs in

1543, the Habsburgs had to develop a new defence system in South Transdanubia very quickly and Sziget – now in royal hands – became the centre of it. The castle became modernised in the 1550s according to Italian military engineers’ plans and thus, its defen- ders managed to repel a siege in 1555 and another one in 1556. The captain of the fort under


 

 

the latter siege was Márk Horváth-Stancsics who reorganised the estates of the castle and successfully defended the region he was entrusted with.

Miklós Zrínyi took over the leadership of the castle in 1561 but he was much more than a simple captain of the castle. He controlled the defence of South Transdanubia from Sziget and he became the Transdanubian captain general in 1563. From that time on, Szigetvár became the centre of the Transdanubian border defence system and the soldiers serving here managed to prevent the Ottoman conquest of Slavonia and Transdanubia. The defenders of Szigetvár would make surprise attacks on the ships carrying supplies on the Danube and thus, they endangered the supply of Buda. It is not by chance that the Ottoman military leaders wanted to start the consolidation of Ottoman Hungary with capturing Sziget. So, the main Ottoman army first marched to this castle and fought bitterly to seize it. Although the castle fell and new areas were occupied by the enemy, it became obvious that the Ottoman Empire was not able to occupy the whole of the country.

 

 

 

 

Jozsef PADANYI, Budimpešta

 

TEHNIČKA PITANJA (PITANJA UTVRĐIVANJA) KOD OPSADE SIGETA 1566.

THE ENGINEERING (FORTIFICATION)  QUESTIONS OF THE 1566 SIEGE OF SZIGETVÁR

 

At Szigetvárs assault in 1566, the engineering activities were determinant in both sides. This is true for the majority of sieges, nevertheless the 1566 assaults experiences appear in Ali Portugs activity, and the Turkish combat engineers’ proficiency is demonstrated by the undermining and burning down the bastion. The palisade erected by Miklós Zrínyi to stren- gthen the bastion highlights the defenders’ engineering skills. In my lecture, I would like to talk about the military engineering methods used during the assault

 

 

 

 

Lajos NEGYESI, Budimpešta

 

ODVIJANJE OPSADE SIGETA 1566. I NJEZINO VREDNOVANJE

THE 1566 SIEGE OF SZIGETVÁR AND ITS ANALYSIS

 

In 1966, on the 400th anniversary of Szigetvárs assault, a military historian, Miklós Horváth has analysed Miklós Zrínyis performance as a commander. According to him, Zrínyi was not a good commander consequently he had to lay down his life in order to save his honour. Although his argument contains some mistakes, it is worth analysing based on


 

 

sources the personality of Szigetvárs hero and the process that paved the way towards the famous outbreak. In my lecture I would like to present the critical moments of the assault and evaluate Miklós Zrínyis performance.

 

 

 

 

Marijan KALAPURIĆ, Beč

 

CAR MAKSIMILIJAN II. I NIKOLA IV. ZRINSKI U OBRANI SIGETA

 

THE EMPEROR MAXIMILIAN II AND NIKOLA IV ZRINSKI IN THE DEFENCE OF SZIGETVÁR

 

Tema bi imala, sažeto rečeno, sljedeći sadržaj:

- Govor Nikole IV, Zrinskog pred savjetom vlade cara Maximilijana II. 1564. godine.

- Sjednice ratnog savjeta u vojničkom logoru (na bojišnici) od 7. i 12. 9. 1566. iznad Comorna (današnje Komarno u Slovačkoj) te 16. 9. - 19. 10. 1566. kod Raba (Djer) sa posebnim ostvrtom na neposredna događanja prije i poslije pada Sigeta

- Izvještaj španjolskog poslanika (konzula ili promatrača na bojišnici) Mosa de Chanto-

naya o padu Sigeta pisan 15 dana poslije sigetske bitke tj. 22. 9. 1566. godine.

Rad će pored spomenutih povijesnih činjenica i dokumenata iz tog vremena sadržavati također i izvještaje Venecijanskog izaslanika Albinija (depeše), ratne izvještaje s bojišnice (Feldakten) te posljednje pismo Nikole IV. Zrinskog od 18. 9. 1566. upućenog caru Maxi- milijanu II. o stanju obrane Sigeta.

Glava Nikole IV. Zrinskog bile je nedvojbeno 18. 9. 1566. u crkvi u Đuru. O tome gore pomenuti izaslanik španjolskog kralja Filipa II., Mos de Chantonay piše u vec spomenutom izvještaju:

»U nedjelju, petnaestog, kad se sav narod iz Comorana došao sjediniti s ovim taborom ispred Raba (Djura), stavili su je (glavu Nikole Šubića Zrinskog) u jedna kola pokrivena crninom s crnim baršunom i jednim bijelim križem. I tako ispred eskadrona Ugra dođosš kola do vrata mjesta. Car je naredio da se kola zaustave na polju i da ih sva gospoda prate sa svijećama do crkve i da izađe svečenstvo...«

Prema izvještaju Budininom, glava Nikole Šubića Zrinskog biva tada sahranjena u Djer- skoj crkvi gdje ostaje do 18. 9. 1566 kada biva predana, uz velike vojne počasti, sinu Jurju, zetu Baltazaru te svaku Franji Tahiju odakle biva ispraćena do crkve svete Helene u Čakov- cu gdje je položena u obiteljsku grobnicu pored prve Nikoline žene Katarine.


 

 

Zoltán VARGA, Szigetvar

 

KULT-ZRINSKOG U SZIGETVARU

THE CULT OF NIKOLA IV ZRINSKI IN SZIGETVÁR

 

U Szigetvaru od oslobođenja naselja od turske okupacije, dostojno se njeguje spomen na Nikolu Zrinskog. Od 1833. godine do danas, na komemoraciji organiziranoj svake godi- ne u rujnu, na Spomen-svečanosti Zrinskog sjećamo se junaka Nikole Zrinskog. Postajanje tih proslava će biti glavni sadržaj moga predavanja, kao i prikazivanje djelatnosti civilnih udruga (Društvo čitatelja, Udruga Muzeja Nikole Zrinskog, Udruga prijatelja tvrđave) koje sudjeluju u čuvanju kulta Zrinskog. Ddalje prikazujem karakterističnosti kulta Zrinskog u različitim povijesnim razdobljama.

 

 

 

 

Vladimir KALŠAN, Čakovec

 

DAROVNICA KRALJA FERDINANDA ZA MEĐIMURJE 1546.

KING FERDINAND’S DEED OF GIFT FOR MEĐIMURJE IN 1546

 

Međimurje, odnosno Čakovečko vlastelinstvo, Nikola Šubić Zrinski je od kralja Ferdi- nanda dobio 1546. godine u ime naknade za sredstva uložena u obranu zemlje. Prva darov- nica izdana je 12. ožujka, a druga, ispravljena, 15. ožujka 1546. godine. Obje su izdane u Beču. Međimurje je bilo najveći i najbogatiji posjed i zagospodarivši njime Zrinski su znatno povećali svoj ugled, te se u velikoj mjeri približili mađarskom plemstvu. Čakovec je odmah postao sijelo mnogobrojne obitelji.

 

 

 

 

Ivan JURKOVIĆ, Pula

 

PODRIJETLO I SUDBINA PLEMIĆA U SLUŽBI NIKOLE IV. SIGETSKOG

THE DESCENT AND DESTINY OF THE NOBLEMEN SERVING NIKOLA IV ZRINSKI

 

U eri masovne pojave silom raseljenih hrvatskih plemića za osmanskog pritiska, mnogi su među njima prihvaćali vojne i/ili administrativne službe u družinama domaćih magnata ne bi li sačuvali predraseobeni društveni status. No, takva je strategija preživljavanja bila rizična, jer je sudbina njihovih obitelji ovisila o poziciji i uspješnosti gospodara. Ne čudi stoga, da su se u družini agilnoga Nikole Sigetskog uz stare familijare Zrinskih nalazili i plemići koje je »naslijedio« preko majke (članovi družine izumrlih knezova Krbavskih) i supruge (Frankapana Ozaljskih).


 

 

Mark GJOKAJ, Podgorica

 

PRILIKE U UGARSKO-HRVATSKOM KRALJEVSTVU U DOBA OPSADE SIGETA

 

THE CIRCUMSTANCES IN HUNGARIAN-CROATIAN KINGDOM AT THE TIME OF THE SIEGE OF SZIGETVÁR

 

Prilike (političke, ratne, ekonomske, socijalne, kulturne/vjerske) u doba opsade Sigeta (1566.), ili opsada i pada (srednjo)europskih/ugarsko-hrvatskih gradova ne mogu se proma- trati izolirano od regionalnih balkanskih, europskih društvenih zbivanja i tijekova. U dece- nijama ili stoljeće prije Sigetske bitke sa Osmanlijama, tada u okupiranom dijelu Europe djelomično su njih prihvatili i pozdravili, ne kao okupatore nego promotere boljeg života i oslobodioce od ugnjetavanja od vlastitog plemstva. Ali u drugoj polovici XVI. st. uslijed nepovoljnih političkih, ratnih i socijalnih prilika nastaju suprotna prihvaćanja i shvaćanja. Već su stvorena etnička i kulturna pomicanja, a tlačenja i harenja postala toliko poslovična da se pričalo »gdje turski konj stavi kopito, trava više ne raste«. Doba velike invazije Osmanlija korespondira vremenu vladanja najvećeg osmanskog sultana, Sulejmana II. (vla- dao 1520.-1556.), nazvano i »veličanstveno« osmanlijsko stoljeće. Nakon širenja po Aziji, Africi i Mediteranu i dijelu Europe, Sulejman Veličanstveni osvaja gradove i tvrđave prema srednjoj i centralnoj Europi: slijedio je Beč 1529., (drugi put 1683.), prodire do gornje Austrije 1532., zatim slijedi primirje s Austrijom 1533. godine, te daje povlastice Francuzi- ma u trgovini na Levantu 1536. godine. Nakon osvajanja Beograda 1521. (tada pod Ugar- skom zaštitom) i pobjede kod Mohača 1526., nekoliko godina kasnije slijede uzastopna zauzimanja važnih tvrđava i naselja: Budima (Budimpešte), zatim Pakraca, Sikloša, Vasva- ra, Kopanja, Segedina, Sombora, Subotice itd. Osvajnja koja su ne samo primjetno smanjila i sužavala tadašnji ugarsko-hrvatski teritorij, nego imala niz negativnih posljedica: nepo- voljne i štetne društvene i kulturne prilike, proizvodile stanje opće rasulo, borba za vlast, stanje građanskog rata i podjele u plemstvu, itd. Zapolja je na istoku Ugarske i u Slavoniju, dok je Ferdinand Habsburški vladao u zapadnim dijelovima. Ali nakon svake geopolitičke promjene slijedi novo preuređenje teritorija i statusa, do formalno pravne podjele Kraljevi- ne u tri djela: samostalan Erdelj (Transilvanija ili Sedmogradska), ali ovisan, ili vazalan od Osmanlija, okupirane oblasti i Ugarska Kraljevina.

U strategiji osvajanja Europe ili Njemačko-Rimskog carstva u pohod moćne kopnene osmanlijske sile, sa 100 tisuća kopnenih vojnika, Sulejman Veličanstveni prvobitno je postavio za cilj zauzimanje Ugarske: »zauzeti strategijski značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj (Eger), odakle su također Austrijanci pokušavali ovladati Transilvanijom koja je važna ne za okupaciju Ugarske nego zbog prednosti osvajanja na Zapadu«. Hrvatski ban, Nikola Šubić Zrinski, iz najpoznatijeg roda među Hrvatima, iako mu je Sultan ponudio neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, tada s posadom sastavljenom od hrvatskih, ugarskih i njemačkih branitelja, bez kolebanja je hrabro i dostojanstveno zapovijedao u obrani Sige-


 

 

ta, te je prekrčio predviđeni pravac Rumelijskom beglerbegu i primorao svjetsku silu da promjeni taktiku. Nakon tmjesec dana borbe, okršaja, obrane/pada, pogine i hrvatski voj- skovođa (7. rujna 1566.). U ovom dijelu Europe, gospoadrske prilike sa stanovišta proi- zvodnih i trgovinskih pokazatelja su mnogo povoljnije, izuzev demografskih prilika, koje su zbog ratnih stradanja nepovoljne i u usporedbi sa ostalim europskim zemljama. U to doba, između 1500. i 1700. godine u Hrvatskoj (Istra, Dalmacija, Dubrovnik, Vojna krajina, Hrvatska i Slavonija),, broj stanovnika ne što ne raste nego ima regresivan pad. Od 928.000 (1500.) broj stanovnika opada na 644.000 stanovnika u 1700. godini! Prometne prilike su pozitivne i povoljne i/iz razloga što je gospodarski prostor Kraljevstva ostao jedinstven. Sa stanovišta trgovačko staleških odnosa u izvozu sudjeluju tri/četiri učesnika: sitni trgovci, krupni (plemstvo i aristokratija) i veleposjednici. Tradicionalna osnova izvoza su sirovine i prehrambeni proizvodi prema Zapadnoj i Centralnoj Europi. U drugoj polovici XVI. st. izvoz grla i kože od ugarskih teritorija je najveći u Europi ili po 200.000 grla stoke godišnje. Zahvaljujući ovom pozitivnom trgovinskom bilansu, mnogi se od sitnih trgovaca uzdigli u aristokratski stalež. U uvozu su prevladale robe sa Zapada: tekstil, proizvodi od gvožđa, začini i luksuzni proizvodi. Postojale su i trgovinske veze s Venecijom i Mediteranom.

 

 

 

 

Matija BERLJAK, Zagreb

 

POVELJA NIKOLE ZRINSKOGA KAPETANA SIGETSKOG, ŽUPI SVETOGA JURJA NA BREGU

 

THE CHARTER OF NIKOLA ZRINSKI, THE SZIGETVÁR CAPTAIN TO THE PARISH OF SVETI JURAJ NA BREGU

 

Riječ je o darovnici, pobožnoj zakladi koju Nikola od Zrina, sigetski kapetan /Nicolaus a Zrinio, Colonellus Sigetensis/ (njega autori navode kao: Nikola IV. Zrinski, Nikola Zrin- ski Sigetski, Nikola Šubić Zrinski ili Nikola-kapetan sigetski) ustanovljuje Poveljom »pot- pisanom vlastitom rukom« i potvrđenom njegovim pečatom u gradu Čakovcu 6. prosinca

1563. godine jednoj međimurskoj župi. Dakle, on to čini manje od tri godine prije njegove junačke, mučeničke smrti u Sigetu. Ove godine slavimo 450. obljetnicu slavnog završetka Nikolinog života. Ta Povelja je dragocjeni povijesni izvor koji nije bio poznat, dostupan javnosti do 2013. kada smo objavili prvi put preslik rukopisnog latinskog izvornika i njegov prijepis te hrvatski prijevod. Godinu dana nakon toga objavili smo drugo, popravljeno i dopunjeno izdanje (M. BERLJAK – V. KAPUN, Nikola Zrinski Sigetski. Darovnica župi svetoga Jurja na Bregu od 6. prosinca 1563., Zagreb-Čakovec-Sveti Juraj na Bregu, 2014.).

Teške gospodarske, društvene i političke prilike ili bolje rečeno velike neprilike i nevo- lje u Hrvatskoj u 16. stoljeću, a posebno u Međimurju, odražavale su se i u vjerskom životu. Povelja o tome izričito govori imajući u vidu jednu župu ali spominje i ostale međimurske


 

 

katoličke župe za koje se Zrinski »po vlastelinskom pravu« brine. Puk je bio siromašan zbog mnogih doprinosa i poreza, a posebno zbog obrane od Turaka, koji tada još nisu bili u Međimurju, ali su mu već prijetili. Osiromašeni katolički puk bio je u velikoj opasnosti ne samo od Osmanlija nego i od neprijatelja Katoličke Crkve, inovjeraca i krivovjernika koji su ga napadali i pljačkali. Župa sv. Jurja na Bregu ili na Vodi bila je najugroženija. Nikolu Zrinskog su o tome obavještavali njegovi službenici štoviše on u Povelji izričito kaže da je mnogo puta »na svoje oči« vidio velika pustošenja i nevolje naroda. Stoga na molbu predstavnika Crkve za pomoć on odgovara ne nekim trenutačnim doprinosom nego ustanovljuje zakladu kojom trajno rješava pitanje obnove crkve i uzdržavanje župnika. Zrinski u Povelji naglašava da sva prijašnja prava i povlastice, te ono što je dano ispravom kralja Matije Korvina ostaje netaknuto, a uz to on daje nove povlastice te uz to spominje ono što daje u trajni posjed spomenutoj župi. Tako je ustanovljena pobožna zaklada. Na taj način bio je ustanovljen stalni izvor prihoda za popravak i uzdržavanje župne crkve, te za dostojan život župnika.

Pronađeni povijesni izvor - Povelja grofa Nikole od Zrina, sigetskog kapetana - pokazu- je ljubiteljima povijesne istine dobrotu, zauzetost, širokogrudnost, jasno vjersko opredjelje- nje; ona otkriva veličinu i značaj najvećega među Zrinskima, kapetana i branitelja, heroja i mučenika Nikolu. Premda je Povelja upućena jednoj maloj zajednici, Župi svetoga Jurja na Bregu, ona ima veliko značenje ne samo za nju nego i za cijelo Međimurje pa i puno šire. I spomenuta isprava, među ostalim, jasno govori o velikanu hrvatskog i mađarskog naroda koji je bio rođen u Zrinu u Hrvatskoj 1508. a poginuo u Sigetu u Mađarskoj 7. rujna 1566 godine.

 

 

 

 

Vladimir KAPUN, Čakovec

 

MEĐIMURJE ILI – ČAKOVEC I ŠTRIGOVA?

MEĐIMURJE OR - ČAKOVEC AND ŠTRIGOVA?

 

Jubilarna četiristo i pedeseta obljetnica pogibije Nikole IV. Zrinskog u Sigetu (7. rujna

1566.) gotovo u dan točno poklapa se s drugom, nešto manje jubilarnom ali za dva deset- ljeća dužom obljetnicom koja se podjednako tiče i istoga junaka i istoga kraja odnosno grada u kojemu se ona slavi. Naime, Zrinski je tek poslije peterotjednoga pravoga rata protiv Petra Keglevića, točnije 2. rujna 1546, uspio oružjem osvojiti ne Međimurje, kako se danas misli i govori, nego »utvrde Čakovec i Štrigovu sa svim njihovim pripadnostima«, tj. posjedima, koje mu je kralj »darovao« punih šest mjeseci prije toga. Daljnja sudbina tih dviju »utvrda« poznata je: uz Čakovec nastao je i razvio se današnji grad istog imena, a Štrigova na Štrigovčaku – nekad očito ne manje važna od Čakovca – bila je napuštena i prepuštena propadanju tako da je sredinom XVIII. stoljeća već bila u ruševinama (kako


 

 

svjedoči Josip Bedeković u svojem »Natale solum«. Od njih do XX. stoljeća nije ostao »ni kamen na kamenu« tako da za njezine ostatke, pokrivene zemljom i travom, danas se ni tamo uglavnom ne zna.

 

 

 

 

Andrej HOZJAN, Maribor

 

POSTANAK I ORGANIZIRANOST SLAVONSKOKRAJIŠKIH TE POGRANIČNIH MAĐARSKIH VOJNOPOŠTANSKIH VEZA U 16.

STOLJEĆU DO 1566. GODINE

 

THE EMERGENCE AND ORGANIZATION OF THE SLAVONIAN AND BORDER-AREA HUNGARIAN MILITARY AND POSTAL CONNECTIONS IN THE 16TH CENTURY (UP TO 1566)

 

Na krajiškim bojišnicama slavonskih pa i zapadnougarskih područja do početka 50-ih godina 16. stoljeća formira se vojnopoštanska mreža kao jedan od nezamjenjivih dijelova krajiškog obrambenog sistema. Ovdje se predstavlja djelovanje te mreže u razdoblju od kraja 30-ih godina, do samog kraja sigetske opsade. Polazišni centri tog mehanizma su bili Beč i štajerski Graz (Gradec). »Zapadnougarska« je linija recimo u g. 1558. išla iz Beča preko Soprona, Körmenda i Babócse (Bobovac) sve do Sigeta/Szigetvár. U Csúrgu (Čorgo- va) se brzim prenošenjem preko Drave do Oporovca spajala sa »austrijsko – slavonskokra- jiškom« vojnopoštanskom mrežom, koja ima polazište u Grazu, i ide preko Maribora, Ptuja, Zagreba i Varaždina do Oporovca, a pet godina kasnije, 1563., umjesto Oporovca do Prelo- ga. Detaljnije se razrađuju godine rada vojne pošte između 1564. i 1566.

 

 

 

 

Tajana PLEŠE, Zagreb

 

COMITIS SERINI CAPUT I ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA ŠENKOVEČKOG PAVLINSKOG SAMOSTANA

 

COMITIS SERIN CAPUT AND ARCHAEOLOGICAL RESEARCH OF ŠENKOVEC PAULIST FATHERS MONASTERY

 

Potaknut zadnjim recima djela F. Črnka »Posjedanje i osvojenje Sigeta« (»...glavu gos- podina kneza Zrinjskoga...pak Baltazar Baćani...odnese u Čakov Turan i ovdje bude napo- kon u samostanu sv. Jelene, u grobnici...pokopana i predana zemlji«), E. Laszowski je 1924. godine proveo arheološka istraživanja u bivšem pavlinskom samostanu Blažene Djevice Marije i Svih svetih u Šenkovcu. Iako caput (glava) sigetskog junaka Nikole IV. Zrinskog nije pronašao, njegov je rad postao smjernicom za sva daljnja istraživanja.


 

 

Petar FELETAR, Zagreb

 

PRILOG POZNAVANJU PROMETNIH PRILIKA U SZ HRVATSKOJ I JZ UGARSKOJ U 16. I 17. STOLJEĆU

 

A CONTRIBUTION TO THE KNOWLEDGE OF TRAFFIC SITUATION IN NW CROATIA AND SW HUNGARY IN THE 16TH AND 17TH CENTURY

 

Nakon izgradnje razmjerno guste cestovne mreže u JZ dijelu Panonije u doba Rimijana, promet i prometna mreža u srednjem vijeku vrlo se sporo obnavlja, iako su za to postojali povoljni reljefni uvjeti. Već karavanski putovi, a kasnije i prve skromne makadamske ceste dijelom prate osnovne smjerove antičkih cesta. Nova osnovna prometna mreža u JZ Panon- skoj nizini formira se posve na kraju srednjega vijeka.

Glavni smjerovi cesta povezuju tadašnja najveća upravno-gospodarska središta, a lokalna

mreža uvelike zavisi od potreba povezivanja središta vlastelinstava  te slobodnih gradova i trgovišta. U 16. stoljeću kada Zrinski dobivaju posjede u Medimurju, u JZ Ugarskoj te na vrbovečkom i zagrebačkom području formiraju se i glavni smjerovi makadamskih cesta. U osnovi, prometni smjerovi iz SZ Hrvatske i JZ Ugarske oslanjaju se na glavnu cestovnu poveznicu, koja spaja Budim, zapadnim dijelom Balatona na Ptuj i Ljubljanu, pa dalje prema Trstu i Veneciji. Za Medimurje je osobito važan regionalni smjer od Ptuja, preko Nedelišća, Čakovca i Donjeg Vidovca na Kanižu i dalje prema Budimu i Dunavu. lz Zagreba se na tu cestu nadovezuju smjerovi preko Vrbovca na Varaždin i Nedelišće, te od Vrbovca preko Križevaca, na Koprivnicu, Legrad i Kanižu. U to je doba važnija bila Dravska longituda sa sjeverne strane Drave koja se protezala od Legrada preko Baboče prema Mohaču. Tada već postoji i južna longituda od Legrada i Virovitice do Osijeka. Prije turskih osvajanja osobito je bila važan  prometni  smjer  od Budima  uz Dunav  preko  Mohača  prema  Osijeku.  Ovu osnovnu mrežu, na koju se spajaju brojne lokalne ceste potvrduju i karte glavnih poštanskih smjerova u 18. stoljeću.

 

 

 

 

Mijo BERGOVEC, Zagreb

 

ZDRAVLJE, BOLESTI I MEDICINA U SREDNJOJ EUROPI POLOVICOM 16. STOLJEĆA

HEALTH, ILLNESSES AND MEDICINE IN CENTRAL EUROPE IN THE MID-16TH CENTURY

 

Tijekom srednjeg vijeka i sve do kraja 16. stoljeća zdravstveni problemi europske popu- lacije bili su ponajviše posljedica bolesti nastalih infekcijama, pomanjkanjem sanitarnih standarda i problemima prehrane. Prosječni životni vijek muškaraca bio je 47 godina, a žena još i manje radi česte smrti u trudnoći i porodu. Smrtnost dojenčadi i djece u ranom djetinj- stvu bila je do 50%. Postojala je izreka, koja se održala do današnji dana: »Život kratak, a smrt stalna«.


 

 

Infektivne bolesti u Europi u 16. stoljeću

Velike (crne) boginje (variola vera maior), virusna infekcija, izazivala smrtnost do 40% oboljelih. Kuga (pestis) uzrokovana bakterijom Yersinia pestis, bila je najopasnija europska bolest od 16.-18. stoljeća koja je prenesena iz srednje Azije. Zvana je »Crna smrt« radi potkožnih krvarenja od čega je koža pocrnila. Oboljevale su sve kategorije stanovništva, a ponajviše svećenici jer su oni bili najviše u kontaku s oboljelima. Kuga je u Europi najviše harala od 1563. do 1603. godine i pokosila više od 1/3 ukupnog stanovništva Europe. Epi- demije kuge u raznim krajevima Europe opisivane su u književnosti, i u Hrvatskoj (Dubrov- nik, Split, Rijeka). Sredinom 16. stoljeća epidemija kuge proširila se na sjever Hrvatske (Koprivnica) iz teritorija Osmanskog carstva. Kuga je listopadu 1556. zabilježena na zagre- bačkom području , a u lipnju 1557. i u križevačkom kraju i Međimurju. Ban Ivan Drašković je za 1.veljače 1600. godine sazvao Hrvatski sabor u Varaždinu jer je u Zagrebu vladala kuga.

»Od kuge, glada i rata oslobodi nas, Gospodine« – bila je molitva koja se održala do danas.

Prema simptomima i opisima bolesti nađenim u literaturi 16. stoljeća u povijesti medi- cine smatra se da je stanovništvo često oboljevalo od vodenih kozica (varicella), ospice (morbili), malarije, tifusa, šarlaha i sifilisa.

Guba (lepra), uzrokovana mycobacterium leprae, koja je bila česta antička i srednjevje- kovna bolest, za koju su građene posebne bolnice (leprozariji ili lazareti), do sredine 16. stoljeća u Europi je nestala. Ipak, ta izlječiva bolest, koja neliječena krajnje mijenja sliku čovjeta, na sramotu suvremenog čovječanstva, i danas hara u Indiji, Nepalu, Madagaskaru, Mozambiku i Brazilu – oko 600.000 novih slučajeva godišnje.

 

Medicina

Do 16. stoljeća u medicini su vladala pravila koja je postavio rimski liječnik Galen (129.-200.g.). On je napisao djelo koje je naslovljeno »O tome kako je najbolji liječnik ujedno i filozof«. Opis medicinske anatomije temeljio se na njegovim obdukcijama majmu- na i vrijedio je sve do tiskanih opisa i ilustracija ljudske obdukcije koje je napravio Andreas Vesalius 1543.godine. Leonardo Da Vinci (1452.-1519.g.) je također vršio ljudske obduk- cije i izvrsno nacrtao unutrašnje dijelove ljudskoga tijela. Najveći doprinos poznavanju ljudskoga tijela dao je kirurg Andreas Vesalius (1514.-1564.g.) koji je učinio veliki broj ljudskih obdukcija. U 1543.g. izdanoj knjizi De humani corporis fabrica libri septem detalj- no Vesalius je anatomski opisao pojedine dijelove ljudskoga tijela i tako dokazao pogreš- nost Galenovih ideja. Drugi veliki kirurg tog vremena bio je Ambrosius Pare (1510.-

1590.g.) kojeg se smatra jednim od otaca moderne kirurgije i ratne medicine. On je zaslužan za izume medicinskih instrumenata u liječenja velikih rana koje su nastajale kao posljedica novog načina ratovanja.


 

 

Liječenje

Do 16. stoljeća u liječenju bolesti je vladalo osnovno pravilo koje je dao Hipokrat (460.-

370. prije Krista): Dolorem sedare divinum opus est. Medicina je bila usmjerena na liječenje simptoma, a ne na uzroke bolesti, koji su ionako bili nepoznati ili su bili krivo tumačeni. Glavni lijekovi bile su biljke ili plodovi biljaka, od čega se kasnije i razvila suvremena far- makoterapija. Evo primjera: glavobolja se liječila mirišljivim i slatkastim plodovima, levan- dom ili ružama; uhobolje stavljanjem kuhanog ili pečenog luka u uho; trbobolje uzimanjem pelina, balzama ili metvice; kašalj i plućni problemi sa slatkim korijenjem i zeljastim biljka- ma; jednostavne  rane liječene su stavljanjem  ulja, octa i vina; kugu su liječili mazanjem toplim maslacem, lukom i češnjakom. Molitve, posebno molitve svećenika nad bolesnikom bile su uobičajen način liječenja. U primitivnijim sredinama obavljani su i razni magični čini u pokušaju liječenja raznih bolesti. Šprice, izumljene u 16. stoljeću, omogućile su injektira- nju lijeka u dotada nedohvatne dijelove tijela. Tako je u 16. stoljeću započelo liječenje dubokih rana vinom ubačenim u rane pomoću šprica, a sifilis ubacivanjem žive u uretru.

 

Prehrana

Za siromašnije slojeve prehrana se sastojala od mahunarki, prosa, žitarica, kruha, ribe i sira, a meso je bila rijetkost. Bogatiji slojevi populacije jeli su mnogo mesa, posebno svi- njetine i divljači te ribe i voća. Povrće nije bilo na cijeni.

Od sredine 16. stoljeća u većini europskih krajeva nije se više umiralo od gladi zahva- ljujući ponajviše američkim indijancima. Nakon otkrića iz Amerike su u Europu prenesene dvije osnovne osnovne biljke koje su spasile Europu od gladi: kukuruz i krumpir.

Tako se suvremeno europsko stanovništvo oslobodilo dviju od tri nevolje 16. stoljeća, kuge i gladi, ali nije od rata kao treće nevolje.

 

 

 

 

Dragutin FELETAR, Koprivnica

Darko VARGA, Osijek

 

PRILOG POZNAVANJU POVIJESTI PREHRANE VOJNIH POSADA U UTVRDAMA ZRINSKIH U 16. I 17. STOLJEĆU - S POSEBNIM OSVRTOM NA SIGET

 

A CONTRIBUTION  TO THE KNOWLEDGE OF THE HISTORY OF THE DIET OF THE MILITARY TROUPES IN THE ZRINSKI FORTRESSES IN THE 16TH AND 17TH CENTURY WITH PARTICULAR REGARD TO SZIGETVÁR

 

U utvrdama na granici prema Osmanlijama kojima su upravljali Zrinski, često je bora- vila i stalna posada, koja je u kriznim prilikama brojala i nekoliko stotina pa i tisuća vojni- ka. Da bi održali borbenost svojih vojnika Zrinski su znali da moraju osigurati dovoljne količine hrane i pića, a tu je još bila i prehrana brojnih konja. Zato je svaka utvrda imala


 

 

pomno organiziranu logistiku, a utvrda je funkcionirala praktički kao zaokruženo gospodar- stvo. U organizaciji logistike za svoje utvrde Zrinski u pravilu nisu imali dovoljnu podršku iz kase Dvorske komore, ali su srećom imali velike posjede s kojih su opskrbljivali ratnike. Zrinski su se uvelike bavili trgovinom stoke i drugih prehrambenih proizvoda (sol, riba, mirodije itd.) što je poboljšalo sigurnost i stalnost opskrbe hranom u utvrdama, ali i osigu- ralo prihode potrebne za obranu. Tako je, primjerice, Legrad postao glavno središte stočnih sajmova u juknoj Panonskoj nizini, a u trgovištu je djelovalo nekoliko stotina mesara (oni su imali svoje mesnice i u Čakovcu i drugim utvrdama). Legrad je pružao i osnovnu logi- sitku za opskrbu nove zrinske utvrde Novi Zrin na Muri.

Posebno je bila zanimljiva i dobro organizirna obskrba hranom utvrde Siget. Kada je imenovan kapetanom sigetskim, Nikola IV. Zrinski, odmah je osigurao velike količine namirnica kako bi utvrda mogla izdržati što dužu opsadu. Bile su tu velike količine stoke za klanje te razne peradi. Nije manjkalo dimljenog mesa, slanine, masti, usoljene ribe, te raznih sireva i sirovina za variva — grašak, leća, grah. Pobrinuo se i za dovoljnu količinu krušnih žitarica za mljevenje, a dijelom u brašnu. Nije nedostajala ni velika količina vina u podrumima Sigeta. Dobar dio hrane dopremljen je s imanja Zrinskih, a dio je kontinuirano osiguravan s posjeda kojima je u Baranji upravljao sigetski kapetan. O konkretnim vrstama hrane i količinama u utvrdi Siget znamo iz sačuvanih popisa iz 1553., pa potom iz 1561.,

1562. i 1563. godine. Te popise detaljno analiziramo u ovom radu.

 

 

 

 

Ivan ZVONAR, Varaždin

 

ALIA. CANTIO DE COMITE NICOLAO ZRINIO (DRUGA. PJESMA O NIKOLI ZRINSKOM)

DRNJE BOOK OF SONGS ABOUT THE ZRINSKI FAMILY

 

Rukopisna poetska zbirka Jurja Ščrbačića, poznatija kao Drenjanska pjesmarica iz

1687., sadržava i duži latinski tekst pod naslovom Cantio de Comite Nicolao Zrinio, koji se prije može smatrati ritmiziranom prozom, negoli pjesmom, premda naglašeni unutrašnji ritam dopušta i naziv Cantio. Posvećen je Nikoli Zrinskom VII.

Djelo otkriva izvrsnog poznavatelja povijesnih zbivanja opisanog vremena, a moralo je nastati nakon travnja 1663., pošto je veliki vezir Ahmet Hanno (Ahmet Koprülü) provalio u Panoniju i zauzeo tvrđavu »Ujvarin« (slovačke Nové Zámky), ali prije 18. studenoga

1664. (dan Nikoline smrti).

To je panegirik Nikolinoj zimskoj vojni 1664., a posebno njegovu obračunu s Tatarima koji su, prešavši Muru, krenuli prema Čakovcu.

Opisuje se put prema istoku i zauzimanje turskih tvrđavica sve do Osijeka, gdje je spa-

ljen znameniti most što ga je prije opsade Sigeta (1566.) podigao sultan Sulejman II. Veli-


 

 

čanstveni. Posebno je naglašena Nikolina žalost što nije mogao opsjesti Siget, jer mu to u danom trenutku nije dopuštao broj vojnika kojima je zapovijedao.

Pjesnik je vjerojatno i sam bio vojnik, što pokazuju njegovi opisi oružja i načina borbe. Tekst je vrlo vjerno preveo na hrvatski jezik profesor Marko Rašić.

 

 

 

 

Alojz JEMBRIH

 

SIGETSKA BITKA I JUNAČKA SMRT NIKOLE IV. ZRINSKOG U EPSKIM DJELIMA

 

THE BATTLE OF SZIGETVÁR AND THE HEROIC DEATH OF NIKOLA IV ZRINSKI IN EPIC WORKS

 

U referatu je riječ o pjesničkim (epskim) djelima u kojima je opisana obrana Sigeta i junačka smrt Nikole Šubića Zrinskoga 1566. Mahom su to djela: tri izdanja Vazetje Sigeta grada Bernardina Karnarutića (1584.), dva izdanja Vitezovićeva Oddiljenja sigetskoga (1684. i 1685.), drugo izdanje Vazetje Sigeta grada tiskano je u redakciji Petra Fodrocija (1661.), a treće je izdanje priredio 1866. Velimir Gaj. Ponovljeno izdanje Vitezovićeva Oddiljenja sigetskoga (1836.) priredio je Stjepan Moyses, profesor filozofije na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.

Autor svoju pozornost posvećuje izdanjima iz 1661. i 1836. koja u povijesti hrvatske književnosti dosad nisu dovoljno prisutna ni vrjednovana.

 

 

 

 

Stjepan HRANJEC, Čakovec

 

KAČIĆEVA PISMA O BANU ZRINOVIĆU

KAČIĆ’S LETTERS ABOUT THE VICE-ROY ZRINOVIĆ

 

Sigetska bitka jednako je zastupljena u usmenoj i pisanoj hrvatskoj književnosti. Među pisanim tekstovima zapaženo mjesto ima Pisma od bana Zrinovića, uvrštena u zbirku Raz- govor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića. Franjevac Kačić djelovao je za vrijeme prosvjetiteljstva te je zato i zamislio da djelom u popularnoj formi, bliskoj najširim čitateljskim/slušateljskim staležima, prikaže odabrane epizode i junake iz višestoljetne hrvatske prošlosti. Pismo od bana Zrinovića sročio je u 60 deseteračkih katrena koji pak se mogu podijeliti u 10 kompozicijskih dijelova. U pjesmi je bitna nakana autorova a to je slavljenje junaštva Nikole Zrinskoga i njegovih malobrojnih branitelja a sve u svrhu snaže- nja nacionalnoga duha i ponosa.


 

 

Đuro FRANKOVIĆ

 

ZRÍNYI ÉS SZULEJMÁN HALÁLÁNAK KÉPE A KRÓNIKÁKBAN ÉS A (NÉP)KÖLTÉSZETBEN

SMRTI SULTANA SULEJMANA I NIKOLE ZRINSKOG U NARODNIM  PJESMAMA

 

A horvát költő Brne Karnarutić verssorai »Gospode i knejzovi harvatskih, tolikoj, / Turački vitezi sada poju poboj…« azaz »Horvát uraságok és kenézek, fennen / Török daliá- knak küzdelmét éneklem…« jó példával szolgálnak a ma emberének is, elismerően, és a tisztelet hangján szólnak a vitézi tettekről annak ellenére, hogy azok az egymással szem- benálló felek táborából kerülnek ki.

 

 

 

 

Ivan PRANJIĆ, Čakovec

 

ČRNKO O SIGETSKOM POBOJU

ČRNKO ABOUT THE SZIGETVÁR BATTLE

 

Kronika Ferenca Črnka »Podsjedanje i osvojenje Sigeta« polazni je tekst na koji se nadovezuje pet epova-spjevova od 16. do 19. stoljeća. Pisani su čakavskim, kajkavskim i štokavskim narječjem, a »Adrianskoga mora sirena« i »Odiljenje sigetsko« sintezom svih triju, jezikom tzv. ozaljskoga književnojezičnog kruga. Već je i Črnkov tekst, sto dvadeset godina prije ovih, pisan istim jezikom pa je atribut »ozaljski« upitan. Većina starijih povje- sničara književnosti osporava umjetničku vrijednost ovih epskih forma videći u njima samo kulturološku i historiografsku vrijednost. Prvi se tome usprotivio Nikica Kolumbić 1971. godine u Predgovoru Vitezovićeva »Odiljenja sigetskog«. Najviše je u tim omalovažavanji- ma »stradao« Petar Zrinski kojega su nazivali nevještim versifikatorom i slabije talentira- nim bratom, što je kvalifikacija koja se održala i u posljednjem izdanju njegovoga epa. Ovim radom pokušat ćemo dokazati suprotno, tj. da su ta djela sasvim u skladu s estetskim poimanjima i dometima toga vremena, a u mnogočemu ih i nadmašuju.

 

 

 

 

Andrej TALAN, Ivanovec

 

KARAKTERNE CRTE NIKOLE IV. ZRINSKOG

CHARACTER TRAITS OF NIKOLA IV ZRINSKI

 

Nikola IV. Zrinski, hrvatski državnik i vojskovođa, jedan je od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti. Hrvatski ban, sin Nikole III. i Jelene Karlović, hrabri brani- telj Sigeta, Nikola Zrinski Sigetski. Sve navedeno jesu početne činjenice na koje nailazimo


 

ukoliko želimo saznati nešto više o toj povijesnoj ličnosti. No, tko je i kakav čovjek uistinu bio Nikola IV. Zrinski? Odgovor na to pitanje pokušat ćemo dati na stranicama koje slijede na temelju analize njegovih karakternih crta.

 

 

 

 

Nikola CIK, Đurđevac

 

NIKOLA IV. ZRINSKI I SIGETSKA BITKA U UDŽBENICIMA IZ POVIJESTI NEKAD I DANAS

 

NIKOLA IV ZRINSKI AND THE BATTLE OF SZIGETVÁR IN HISTORY TEXTBOOKS THEN AND NOW

 

 

Zahvaljujući značajnoj ulozi obitelji Zrinski u hrvatskoj povijesti, a pogotovo zbog uloge u obrani od Osmanlija i junačke pogibije kod Sigeta, Nikola IV. Zrinski našao je svoje mjesto u udžbenicima povijesti. Za očekivati je da se ovisno o razlikama između vladajućih sistema na području Hrvatske mijenjao i intenzitet zanimanja za tog velikana hrvatske povi- jesti. Te su promjene cilj autorovog istraživanja te ih opisuje prvenstveno na temelju udž- benika povijesti, od onih najstarijih sačuvanih do suvremenih. Uz to se osvrće i na korela- ciju gradiva nastave povijesti s drugim školskim predmetima gdje se spominju Nikola IV. Zrinski i Sigetska bitka.