Svečano otkrivena spomen - ploča Pavlu Ritteru Vitezoviću

Beč, 27. 06. 2017. predstavnici Hrvatske akademske zajednice u Austriji sudjelovali su na otkrivanju spomen-ploče hrvatskom polihistoru Pavlu Ritteru Vitezoviću. 

 Na taj način je odana počast čovjeku koji je svoja spisateljska, kartografska, nakladnička, politička i druga umijeća stavio u službu tadašnje Hrvatske.

Spomen-ploča je otkrivena na adresi Schönlaterngasse 13  u  1. bečkom kotaru. 

U toj zgradi je od 1624 do 1784 bio Hrvatski kolegij, a u njemu je 1682 - 1683 stanovao sam  Pavao Ritter Vitezović.

Uoči otkrivanja ploče, o značenju ovoga čina govorilo je više govornika: dr. Marijan Brajinović, dr. Georg  Holzer, predsjednik Austrijskog društva za kroatistiku, članovi družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ dr. Nevio Šetić, Veliki meštar i dr. Alojz Jembrih,  na čiji je prijedlog postavljena spomen - ploča.

Spomen - ploču su postavili: Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja", grad Zagreb i Austrijsko društvo za kroatistiku. 

U glazbenom dijelu su nastupili " Dubrovački kavaljeri", a na poziv veleposlanice dr. Vesne Cvjetković uslijedio je prijem u Hrvatskom veleposlanstvu u Beču.

Čin otkrivanja spomen ploče snimila je ORF televizija.

 

   

 

 

Život i djelo Pavla Rittera Vitezovića u Beču

(Priredio: Josip Seršić)


Ovaj članak objavljujemo povodom otkrivanja spomenploče za P. R. Vitezovića u Beču, sada na zgradi bivšeg Hrvatskog kolegija.                                                                                                          

Na početku 1682. godine Pavao Ritter Vitezović dolazi u Beč nakon što je na kraju sabora u Šopronu napisao `veliki hvalospjev u slavu kralju i caru Leopoldu, posvetivši mu ga kao novogodišnji dar... Ritterov hvalospjev bi štampan i raspačavan... I samom kralju Leopoldu... predan bi jedan primjerak s molbom.., da ga kralj imenuje 'ovjenčanim pjesnikom' (poeta laureatus) i uvrsti među svoje dvorske pjesnike (i) odredi stalnu godišnju plaću‘ (V. Klaić). No od toga nije bilo ništa, a Vitezović se je morao zadovoljiti sa 100 forinti koje je dobio od kralja.
Na spomenutom saboru je zastupao grad Senj i sada je u Beču čekao na provedbu zaključaka koji su se odnosili na Senj, pogotovo stoga što je krajiški general Herberstein pojačao svoja nasilja nad Senjom i njegovim građanima.

I nije samo čekao, nego je i na druge načine `radio za probitak svoga rodnog grada, (a) dokolicu svoju ispunjao je naukom i posjećivanjem prijatelja i znanaca... Naročito je mnogo dolazio u hrvatski kolegij‘ (Klaić).

Vitezović je u kolegiju duže vremena boravio i kao gost. `Kad su pitomci (kolegija) na pokladnu nedjelju 9. veljače 1682. priređivali u kolegiju zabavu, napisao je on za njih hrvatski spisak 'Mesopustica aliti čin od Mesopusta u Beču u Hervatskom Collegiju na 9. izkazan. Predgovornik'. Jednako je Ritter propjevaoť - i u drugim prilikama ovdje – iako pretežno na latinskom jeziku. Zatim `je on  učio tada u Beču (i) geografiju, (no) tada se u sveučilištu nije predavao taj predmetť. Zato Klaić smatra da je Vitezović taj predmet učio kod geografa Jurja Mateja Vischera s kojim je prijateljevao, pa je napisao i podnaslovne stihove za Vischerov bakrorezni portret. Ovaj je pak `svomu zahvalnomu učeniku... `napisao popratne stihove za njegovo bečko izdanje djela Nova Musa. Vitezović je `one godine... spjevao i štampao (više) pjesama prigodnica... u slavu visokih dostojanstvenikať između ostalog i Novus Skenderbeg u slavu generala Petra Rikardića (Ricciardi), a tako i stihovane `čestitkeť npr. za Leopolda Kolonića. U Beču je tada objavio djela Pietas honorata seu Carmen i Sacer chorus...   

Novu svečanu kraljevsku povelju za Senj dobio je tek u travnju 1683.
Za vrijeme Bečkog rata vojuje Vitezović u banskim četama Nikole Erdödyja i sudjeluje u osvajanju Sigeta. Njegov brat Juraj bio je tada s Ricciardijevom hrvatskom pukovnijom u obrani Beča. 1684. boravi u Linzu kao banov izaslanik kod kralja Leopolda i ondje tiska svoje Odiljenje Sigetsko. 1684.-1687. je opet u Beču na dužnosti hrvatskog dvorskog agenta i na samom Dvoru i u Ugarskoj dvorskoj kancelariji. 1687. odlikovao ga je kralj Josip I. naslovom `zlatnog vitezať. 1697. predložen je za tajnika Konzistorija Hrvatskih kraljevinskih konferencija (one su se djelomično održavale i u Beču). 1699., nakon Mira u Srijemskim Karlovcima/Karlowitz, postaje član komisije za razgraničenje Habsburške Monarhije s Turskom i Mletačkom Republikom. Dobar dio ondašnjih granica Hrvatske vrijedi i danas. 1701. je opet u Beču da bi tiskao svoje djelo Stemmatographia, čiji slavenosrpski plagijat je, također u Beču, izdao 1741. Kristofor Žefarović. Zbog problema sa dodijeljenim posjedom i oduzimanjem tiskare dolazi 1709. ponovo u Beč. U gradu stanuje u kući `K zlatnom medvjeduť u ulici Alter Fleischmarkt. 1712. tiska ovdje djelo Serbia illustrata... i piše Offuciae Johannis Lucii... te Tractatus qualiter Croatia ad ius Ungaricum devenerit.
Bio je posljednji hrvatski barokni polihistor, a svojim cjelokupnim životnim opusom anticipirao je Hrvatski narodni preporod. Umro je u Beču 1713. godine, a do 1945. je još stajala u katedrali sv. Stjepana spomenploča posvećena njemu i kanoniku Jurju Marčeloviću koji je bio i pokopan u katedrali, dok je Ritter Vitezović bio pokopan na groblju iza apside Katedrale Sv. Stjepana.